|
Rochelle.
Rochelle Fox Puppets.
Elinor Vivienne Lily Potter Never Forget You.
Izbrisala sam sve linkove. credits
xxx |
Fuck.
''Rochelle, probudi se!'' Nježan, a opet odlučan glas mi je zalepršao u ušima, nadražaujući osjetilna tjelešća uronjena u želatinoznu masu sa trepetiljkama na vrhu te tako šaljući poruku mojem mozgu u obliku zvuka. Nisam se ni trebala buditi, već sam neko vrijeme ležala u polusnu, dok mi je kapke milovala umjetna tama prouzročena plahtom prebačenom preko moje glave. No mozak mi je i dalje bio isključen pa sam, glupa kakva jesam, promumljala uzrupatoru da me pusti na miru, umjesto da se okrenem na drugu stranu i stanem hrkati. ''Mhmm. Pusti me da spavam, Eli.'' ''Rooochelle. Ajde više, ustani. Debeloguza lijenčino.'' Šakom me je blago lupila po ramenu par puta, pokušavajući privući moju pažnju. Jedva sam susprezala smijeh. ''Uvredama me nećeš izvući iz kreveta, Elinor, nisam ''Alan Ford''* pa da brzo planem.'' Okej, sada sam bila totalno budna. Otvorila sam oči i nekoliko puta njima zatreptala. Jako su me pekle i boljele, kao da je nešto upalo u njih. Zatim sam shvatila da se smrzavam. Osjetila su mi počela vrištati u glavi. Rukama sam si prekrila uši i čvrsto sam zažmirila. Ne, to nisu bila osjetila, to vrištanje je bilo stvarno! Zvuk tisuća ujedinjenih glasova morskih sirena mi je presijecalo glavu, nanoseći mi groznu bol. Htjela sam vrištati i ja, skupa sa njima i zbog njih, ali osjećala sam se kao da bi me još jedan tjelesni napor stajao života. Makar bio tako opuštajući i oslobođavajući poput vrištanja. ''Rochelle... ROCHELLE! NE SLUŠAJ IH, Otvorila sam oči. Vrištanje je prestalo. Srce mi je tuklo kao ludo, ruke na ušima podrhtavale. Ne, i uši su mi podrhtavale. Cijelo mi je tijelo drhtalo, treslo se kao u groznici. Drhtavim sam jagodicama prešla preko svoga lica. Čelo mi je gorjelo, a cijela lijeva strana tijela mi je bila hladna poput mramora. Osjećala sam se jako, jako loše. Bila sam spremna povraćati, ali po tupoj boli u želucu sam osjetila da nemam ŠTO povratiti. Nakon još par sekudni skanjivanja, shvatila sam da mogu ležati smrzavajući se koliko god još hoću, ali mi neće biti ništa bolje. Drhtavim sam prstima strgnula plahtu sa sebe i suočila sa se svjetlom. ''S - s - ranje.'' Drhtavo sam promrsila, dok mi je podsmijehujući plamen autoironije na trenutak ugrijao srce. Uspravila sam se oslonivši se na ruke i pitajući se koji ja k***c radim na mramornom podu predvorja i kako su se ovdje našli moj jastuk i plahta. To da se bijela ulazna vrata sa širom otvorenim lijevim krilom nalaze meni točno iza leđa sam shvatila tek kada je kroz njih u prostoriju doletio snažan, bistar vjetar, obgrlivši me svojim rukama kao krhku igračku. Brzo sam skočila na noge; već sam se dovoljno smzavala. Nisam napravila ni jedan korak, a već sam završila na podu, bradom zveknuvši o pod tako glasno da mi je glavom prostrujala bol koja se mogla mjesriti sa boli od maloprije. Boso mi je tabanu bilo vlažno; poskliznula sam se. ''Au!'' omeo mi se usklik. Brzo sam se podgila, kleknula na koljena i uhvatila se za bradu. Trljala sam je, već poprilično bijesna. Nakon kraćeg očevida zaključila sam da je za moj pad odgovorna lokvica tekućine za koju nisam bila točno sigruna što je, ali definitivno nije bila mokraća jer u zraku nije bilo oštrog smrada te ljupke tvari. Opet sam ustala, ovog puta zaobilazeći lokvicu. Odlučno sam marširala do vrata, želeći pokazati svijetu da nisam toliko nespretna kao što se čini. Snažno sam pritisnula kvaku u obliku elegantne lisice, nastojeći zatvoriti vrata. Nažalost, nisam ih zatvorila. Jer, noge su mi se odsjekle kada sam vidjela da vrata, kako ih guram prema naprijed, za sobom ostavljaju crveni trag. Crven poput najcrvenije krvi obogaćene hemoglobinom koji prenosi ugljikov dioksid, sablasne tamnocrvene boje. Znala sam da je to krv, koliko god se molila da je to obična, najobičnija tempera, krvavo crvena boja slobode izražavanja. No u zraku se nije osjećao vonj od tempere, vonj starih, prašnjavih kistova koje nikada ne ispireš jer ti se ne da, jer zaboraviš. I onda ih, nakon par mjeseci, nađeš na dnu ormara u kupaoni, u nekoj bijeloj plastičnoj vrećici iz samoposluge, kako prašnjavi, trunu tamo gdje svi odlažu bespotrebne stvari. Držak im je vlažan, nije se stigao osušiti, ali onaj mekani, dlakavi vršak im je suh kao barut, suh i skoren. Boja je skorena, ali čim ih okomito zabiješ u pločice u kupaonici, šareni se prah rasprši, leluja zrakom i tako ti priredi zabavu kojom možeš ulupati mnogo, mnogo sati. Jako sam, jako dobro znala kako mirišu tempere. Ovo nije mirisalo po temperama. Ovo je bila krv. Voljela sam miris krvi, kao što sam oduvijek voljela ići u mesarnicu. Miris krvi, miris svježeg mesa je bio tako… primamljujuć. U meni je pobuđivao neke stare, priproste i zatomljene nagone koje nisam htjela imati. Prvi put kada sam ga osjetila bila sam se potpuno prestravila. Kako mi se to može svidjeti miris krvi? Zar sam ja kanibal, volim li sirovo meso? Nakon nekog vremena sam se pomirila sa činjenicom da volim miris krvi, da taj miris u meni budi adrenalin, neku mješavinu uzbuđenja i ponosa. Pretpostavkom da taj miris budi te osjećaju u meni jer su se praljudi hranili sirovim mesom kojega su prije trebali uloviti, pa bi tijekom lova osjećali uzbuđenje, a nakon uspješnog lova ponos sam umirila duhove u svojoj glavi i prestala se brinuti oko toga. No, ovaj mi se miris nije sviđao. Točnije, nije mi se sviđao miris Ruka mi se prestala kretati, prestala je gurati vrata prema naprijed; omlohavila se i opustila, prestravljena do tupoće. Samo je moja šaka nastavila stiskati kvaku. Njeni oštri rubovi su mi se usjekli u mekane dlanove. To je bila ljudska krv. Pržila mi je nosnice, zgražala me, odbijala i plašila. Bojala sam se odgovora na pitanje čija je. Čim mi je proradio obrambeni mehanizam, snažno sam potegla ruku kojom sam stiskala kvaku prema sebi. Možda malo i presnažno – nisam bila popustila stisak i lisičin mi je rep zarezao dlan. Uopće nisam bila registrirala bol; to da mi se od korijena kažiprsta do donjeg lijevog kuta dlana proteže porezotina sam shvatila tek kada je par kapi kapnulo u krvavi trag kojega su ostavila vrata. Ostatk dlana mi je bio unakažen svijetložutim pregibima koji su se brzo ispunjavali krvlju, polako poprimajući rumeni sjaj. Polako sam se i smireno okrenula na peti i odšetala do smeđeg ormarića nedaleko od vrata. Dlan mi je već sada bio potpuno krvav i, kako sam hodala, ostavljala sam krvavi trag za sobom. Otvorila sam prvu ladicu, brzo očima preletjela po njenoj unutrašnjosti i bučno je zalupila čim sam shvatila da u njoj nema ni flastera, a kamo li zavoja. Bučno sam otvarala i zatvarala sve bespotrebne ladice dok mi je krvava desna ruka mlohavo visjela uz bok. Sada sam već počela osjećati bol, ali se nisam htjela okernuti i pogledati u kakvom je stanju moja ruka jer sam i sama dobro znala da se iz nje cijede slapovi Niagare. U predzadnjoj sam ladici napokn naišla na nešto još bolje od zavoja: superljepilo. Mozak mi je iz fascikla ''Korisne informacije koje sam naučila gledajući TV'' izvukao neku poprilično dosadnu epizodu CSI – a (New York, ja mislim) u kojoj je između kul forenzičkih dijaloga i međusobnog prepucavanja okrivljenika i policije rečeno to da ''sportaši koriste superljepilo da bi si nabrzinu sredili rane''. Ideja mi se malo, okej, malo PUNO gadila (mislim, to je umjetni spoj, ući će mi u krvne žile i u tijelo i otrovati će me!) ali trenutačno sam bila spremna na bilo što samo da zaustavim krvarenje. Zubima sam odvrnula bocu zamalo se otrovavši superljepilom – previše sam ga jako stiskala zdravom rukom i kada sam odvrnula čep jednostavno je šiknuo u zrak – podigla svoju unakaženu ruku, pomolila se Bogu iako sam ateist, okrenula tubu sa otvorom put dolje i stisnula je. Iz tube je iscurila sva sila superljepila. Ljepilo se prelijevalo preko ruba mojeg dlana i završilo na podu, tvoreći lijepe, pravilne kapi. Nisam imala pojma da iz jedne malene tubice može izaći toliko ljepila. Bacila sam tubu na pod i dohvatila neku metalnu polugu iz ladice te njome odstranila višak ljepila sa ruke. Kada mi se ljepilo na ruci osušilo, stvrdnjavajući ranu i prepriječivši put krvi, odložila sam polugu na mramorni pod, nastojeći da ne zazveči. Zazvečala je. Ruka mi je sada bila prekrivena skorenom krvlju i superljepilom, ali barem nije krvarila, pa sam se uspravila iz klećećeg položaja obuzeta srećom što sam uspješno riješila tu prepreku. Ipak, ozbiljnost i strah su je brzo zamijenili, provlačeći se kroz tanke membrane moje kože i nepostojeće zidine mojeg srca. Svaki korak bliže vratima je ubrzavao ritam lupanja mojeg srca. Bespotrebno sam se skanjivala i odugovlačila, znala sam da ću kad – tad stići do njih. Nisam im mogla pobjeći iako ona sama za mnom nisu mogla trčati. Krhka je odlučnost zavladala mojim tijelom na trenutak, ali taj je jedan trenutak bio dovoljan da se moja zdrava ruka pokrene. Ovaj put nisam gurala vrata, već sam ih polako, kao u kakvom hororcu, vukla prema sebi. Kada su već bila potpuno otvorena, plaho sam stala na prag umrljan krvlju. Ma što umrljan? Kućni prag je izgledao kao da ga je zapljusnuo val krvi. Ništa se nije dogodilo. Podigla sam pogled za slučaj da mi se iznad glave nalazi giljotina sa mojim imenom na njoj. Giljotine nije bilo. Dok sam spuštala glavu, uočila sam da nešto svjetluca u dnu stepenica. Pohitala sam prema tom zagonetnom predmetu makar sam bila uvjerena da se ne radi ni o čemu bitnome. U dnu stepenica su se nalazile naočale za vid. Prozirnih stakala, srebrnog okvira – to je bio taj svjetlucavi predmet. Pokraj njih se nalazila omotnica. Primila sam je drhtavim prstima, ali moje drhtanje nije bilo prouzročeno hladnim vjetrom koji me je obavijao. Otvorila sam omotnicu i okrenula je naopačke. Iz nje je ispao jedan sablasno bijeli list recikliranog papira. Bio je prazan, potpuno prazan. Neko sam vrijeme zbunjeno stajala, blejeći u list papira kao kakva guska. Pogled mi je slučajno odlutao preko njegova ruba prema naočalama. Nisam znala što bi drugo mogla napraviti sa njima, ali logika mi je govorila da činim ispravnu stvar čim sam ih nataknula na oči. Na pismu su se iste sekunde ocrtala slova. Iako sam takav razvoj događaja očekivala, svejedno sam se iznenadila jer su se moje pretpostavke pokazale točnima. ''Magične naočale!'' prošaputala sam, čudeći se genijačnošću vlastitog uma. Iskra ponosa je opet zapalila moje srce, da bih je ja trenutak poslije ugasila – valjalo je pročitati što piše u čarobnom pismu. U pismu je, napisana kićenim crnim slovima stajala samo jedna rečenica. Okreni se, ako već nisi. Nisam se htjela okrenuti, ali me znatiželja razdirala. Bila je mnogo veća od straha i mnogo jača od njega. Okrenula sam glavu prema kući. Crveni otisci mojih stopala su se protezali od ulaznih vrata preko stepenica do mjesta na kojemu sam sjedila. Oba krila vrata su bila prekrivena krvlju od polovice nadolje, ali izvor krvi nisam vidjela. Na onom krilu vrata kojeg nisam otvorila, meni trenutno lijevom, su velikim prijetećim slovima bile napisane sljedeće riječi: Nož. Elinor.'' Strava koja me je obuzela tog trena je bila veća od bilo koje vrste straha koju sam prije imala nesreću iskusiti. Ali i ta strava je bila potpuno zanemariva kada sam shvatila da se u sredini slova ''o'' u ''Nož'' i ''Elinor'' nalazi po jedno predivno plavo oko zakucano o krvava vrata. Presretna sam samim time što sam napokon napisala novi post. :) Osobno sam uvjerena da pretjerujem kada su u pitanju opisi. Što Vi mislite? Neću vam stići javiti jer me tjeraju sa kompjutera, ali javljam vam sutra. (Ovo je, čini se, postao moj slogan. :S) :* 1, 2, 3, 4,... INTO ACTION!!!!
Sjedila sam na podu naslonjena na vrata velikog boravka. Bila sam odjevena u staru svijetlo plavu pamučnu majicu i bijele kratke hlačice koje se nikako ne bih usudila nositi u javnosti – bila sam relativno zadovoljna svojim izgledom, ali uvijek sam izbjegavala svojevoljno isticati neki dio moga tijela, da se ne bih morala suočiti sa podsmijesima drugih. Takva sam – nastojim što više izbjegnuti neugodne situacije gotovo jednako kao što izbjegavam priređivati tulume u svojoj, hm, vili. Nadam se da ovaj bijedni pokušaj tuluma nećete računati. Trudila sam se biti što manje skeptična u vezi tuluma, ako ne zbog sebe, onda zbog same Elinor. Ponekad me je njezina sposobnost čitanja misli naprosto izluđivala. Sa njenom sam tvrdoglavošću, pak, lakše izlazila na kraj zbog jednog jednostavnog razloga – uvijek sam popuštala. Tako sam joj, kada me je upitala može li preurediti dnevni boravak za party odmah rekla da. Točnije, nisam to ni rekla, samo sam pomislila kako bi bilo mnogo lakše popustiti joj sada nego za dvadeset minuta. Izbjegle bi smo bespotrebno nagovaranje i uštedjele na vremenu. Nisam se ni snašla, a ona je veselo skočila i izbacila me iz dnevnog boravka levitacijom. Dok sam jurila praznom dnevnom sobom koja je i kada je puna ogromna, a sada je vizualno još veća, samo sam se molila da će se sjetiti otvoriti vrata – još jedna masnica mi stvarno nije trebala. Prohujala sam kroz jedva odškrinuta vrata poput vihora i to za dlaku. Pažljivo me je prizemljila. Četveronoški sam na podu hvatati dah, kada sam začula tresak vrata i nešto slično zvuku zaključavanja vrata ključem. O ne. Bacila sam se na vrata i počela se natezati sa kvakom, ali bilo je očito da ću u toj borbi izvući deblji kraj. ''Nećeš se uspjeti probiti, Ellie. Ovo je djelo magije.'' Elinor je sa druge strane vrata prstom kuckala o njih, susprežući smijeh. ''Ne brini se, ništa se drastično neće promijeniti. Samo ću dodati par šljokica tu i tamo… i možda koji jarkoružičasti luster… Tko zna što će mi još sve pasti napamet...!'' ''Nadam se da će ti na pamet pasti jedan meteor kada već želiš učiniti nešto ekstravagantno!'' zarežala sam ne puštajući kvaku, iako mi je Elinor jasno dala do znanja da ću ući u dnevni boravak u narednih pet minuta jedino ako naučim skinuti čaroliju ključa sa vrata, što se baš i neće dogoditi tako brzo. Ili ako rastalim bravu, za što je još manja vjerojatnost. Prestala sam se hrvati sa kvakom i skljokala se na pod. Nije da nisam htjela da preuredi dnevni boravak… samo nisam htjela da gaizmij I tako sam ja provela zadnjih četrdeset i pet minuta sjedeći na podu ispred dnevnog boravka, naslonjena na vrata, prepuštena sama sebi i svojim kaotičnim mislima. Nasreću, u jednom trenutku sam se sjetila zanimljive stvarce koju sam otkrila ranije tog dana. Zavukla sam ruku u džep, ovila prste oko ovalnog predmeta i izvukla ruku van. U ruci sam držala jedan od onih starih starinskih satova. Znate, onih lijepih, srebrnih ili zlatnih, na lancu, koji se otvaraju pritiskom na neki botunčić koji je uvijek virio sa strane sata. Ispustila sam uzdah oduševljenja – sat je bio još fascinantniji nego što sam očekivala. Oduvijek sam obožavala satove, svih vrsta i oblika. Naravno, mislim na one lijepe, starinske, sa kazaljkama, a ne na ove nove hladne digitalne. Uvijek sam se pitala što to diktira starinskim urama da se oglase svojom tupom zvonjavom svakog podneva. Znala sam provesti sate i sate buljeći u neki glupi starinski film, samo da bih na trenutak vidjela tu uru, kao što sam običavala, nakon gledanja filma, zamisliti tko je sve gledao na tu uru da vidi koliko je sati – koja je njezina priča. Je li možda mlada grofičina kćer pomoću nje odbrojavala minute do trenutka kada će se naći u zagrljaju svojeg ljubljenog, neuglednog seljakovog sina? Ili je možda neki znanstvenik pomoću nje mjerio potrebno vrijeme za reakciju kiseline i nekog metala? Tko zna, možda baš i jest. Ja samo znam da mi je, uz takav pristup predmetima, dosada iskorijenjena iz života. No predmet moje pažnje ovoga je puta bila mnogo manja od masivnih starih ura oko kojih sam doslovno stvorila novu mračnu vjersku sektu. Prebacivala sam sat iz jedne ruke u drugu, stalno se iznova čudeći besprijekornoj hladnoći kojom mi je žario kožu. Taj lijepi srebrni sat me je držao zaokupljenu već više od nekoliko sati, sve otkako je skliznuo iz jedne od vitrina u dnevnom boravku dok ih je Elinor čarolijom prenosila iz dnevnog boravka u jednu od bezbroj soba na katu. Udario je o stepenicu uz tupi zveket i rastvorio se, dopuštajući mi da uživam u njegovim crnim kazaljkama i bijelom naličju. Ne znam zašto, ali takvi starinski predmeti su u meni uvijek izazivali nekakvu toplinu oko srca. Pokupila sam ga sa poda i spremila u džep, veseleći se njegovom proučavanju za koje tada nije bilo vremena; netko je ipak morao maknuti sve te puste vaze iz predsoblja, a taj netko nije bila Elinor. Zaklopila sam ga, govoreći si da sam ga već previše puta otvorila, da će se istrošiti od starosti. Pitala sam se koja je njegova priča, kako je moja majka došla do njega… Nesvjesno sam ga opet otvorila i zabuljila se u kazaljke. Jedan i sedamnaest. Još šest sati i četrdeset tri minute do službenog početka tuluma. Elinor i ja smo napravile uglavnom sve što se dalo napraviti u pripremi tuluma, još je jedino ona bez ikakve buke uređivala dnevnu sobu. Ali sa tim ste dijelom već upoznati. Pozvale smo skoro cijelu školu. (Točnije, Elinor je pozvala skoro cijelu školu. Nisam baš sigurna kako je to napravila, ali sve mi se čini da je unajmila cepelin i na njemu izvjesila natpis o našem partiju, jer je, otkada smo se vratile iz škole, gotovo svaki trenutak provela sa mnom, osim kada sam u nekih tijesnih pola sata skočila do supermarketa da bih nabavila grickalice, tako da nije imala vremena otići do škole i podijeliti letke, kako ja prvotno planirala.) Dočarale ogromne zvučnike i nekakvu mini – binu, za one popularne ljude koji se žele isticati. (Točnije, Elinor ih je čarolijom ''posudila''. Ne znam kako joj je to uspjelo i sumnjam da je njihov vlasnik obaviješten o posudbi, ali, hej, zvučnici su tu – neću se buniti.) Nabavile svu potrebnu hranu. (Okej, taj sam dio posla u samoposluzi obavila JA, ali ona je svejedno napisala popis i količinu stvari koje trebamo kupiti. Mogu samo reći da mi je cijeli portapak i cijelo stražnje sjedalo auta bilo prekriveno vrećicama Crunchipsa, Pringlesa i Skkittles bombona. Ali pizzu je naručila ona – samo par desetak jumbo – pizza raznih vrsta, ništa strašno – tako da se i u ovom zadatku osjećam pomalo izostavljeno. I znate što? To mi uopće ne smeta.) Uklonile sve sumnjive/neobične/osjetljive/vrijedne/opasne predmete. (Ukratko, sve. Elinor ih je samo čarolijom premjestila u jednu od soba na katu. Sve što treba napraviti je prizvati ih natrag, i one će se pojaviti na svojim mjestima.) I, naravno, čarolijom zapečatile ulaz u sve prostorije u kući osim par WC – ova. Otvoriti ih može samo čuvar ključeva, a tu sam brigu preuzela na sebe. Mislim, ne može Elinor sve sama. Okej, može i ŽELI napraviti sve sama, ali ja joj ne dopuštam. Ovo je ipak moja kuća. Znam da baš tako i ne izgleda, ali je. Iako, sa obzirom na to što je Elinor čarolijom napravila od nje, prije bih rekla da živim u velikoj verziji nekog Mikinog spota. Kako smo uklonile sve sumnjive/neobične/osjetljive/vrijedne/opasne predmete, dakle, SVE, hodnici su mi se činili poprilično pusto i beživotno, kao da nitko u njima nije proveo punih šesnaest godina svojeg života. Pa mi je palo napamet da ih Elinor uredi svojim magičnim sposobnostima. Nisam to trebala ni reći, ona je već pucnula prstima i ja sam iste sekunde dobila glavobolju od nijanse žute boje kojom je okitila zidove. ''Previše svijetlo? Da dodam još malo neke druge boje?'' namrštila se je. Kimnula sam glavom, zgrožena – žuta boja je lijepa, ali ipak. Što je previše, previše je. Opet je pucnula prstima. E, sada je već bilo bolje. Žuta boja zidova nije toliko ubijala u pojam, a i bila je prošarana vijugama jarko zelene i Barbie ružičaste boje. Podsjećala me je na dugu. A ja volim dugu. Odmah mi se vratio osmijeh na lice. Ali to je bio samo jedan hodnik, dva usporedna zida koji se nikako nisu slagali uz boju poda ni uz boju stropa. ''Možeš li nešto napraviti sa ovim?'' mahnula sam prema stropu i podu. Bojala sam se da ne tražim previše od nje. ''Naravno.'' Još jedno pucketanje prstima i strop je bio limun žut prekriven šarenim kaosom točkica, prugica, zvjezdica, srdašca… Pod je bio kockastog uzorka, a svaki je kvadrat bila drugačije boje. I sve su se ludo slagale. Potražite u rječniku pojam ''šarenilo'' i tamo će vam zasigurno pisati geografska širina i dužina na kojoj se nalazi hodnik. ''Savršeno je. Tako je prokleto savršeno.'' Zadivljeno sam uzdisala. Elinor se ponosno smješkala, dok joj je crvenilo oblijevalo obraze. Eto, i to sam vidjela. Elinor Potter se crveni. Bože dragi, što sam učinila od nje. Okrenula sam se na peti da promotrim ostatak hodnika. Nakon kojih sedam metara tema ludog šarenila je prestala, a naslijedio ju je psihodeličan motiv šahovske ploče na podu, crno – bijeli krugovi na zidovima, te spirale i pruge na stropu. Elinor bi, kada odraste, trebala biti arhitektica. Na mjestu na kojem je psihodeličnost prestajala (ili počinjala, ovisi o tome u kojem se smjeru krećete), počinjalo je nešto što bi neki ludi glazbeni fanatik sasvim sigurno htio imati u svojem stanu. Zidovi su bili krvavo crvene boje, prekriveni nekakvim čudnim crnim šarama, ponekad vrlo velikim a ponekad ne većim od moje stisnute šake. Bila sam toliko zaokupljena promatranjem neobičnih šara da nisam primijetila po čemu hodam, sve dok nisam shvatila da gazim po Beyoncenom nosu. Vrhovima starki sam prešla preko njezinih očiju, kao da bih njima mogla obrisati svu tu šminku koju nosi na omotu svoga predzadnjeg albuma B – day. ''Omoti albuma.'' Kratko mi je pojasnila Elinor, iako sam i sama to dotada shvatila. Pod i strop su bili prekriveni kvadratima veličine pedeset puta pedeset centimetara na kojima su se nalazili omoti albuma raznoraznih izvođača, poznatih i totalno anonimnih, krećući se od doba Franka Sinatre pa sve do danas. Podigla sam glavu i vidjela lice nekog meni nepoznatog pjevača. ''Tko je ovaj?'' upitala sam Elinor, koja me je slijedila u stopu, pažljivo promatrajući moju reakciju na njene ideje. ''Pjevač iz jedne lijepe zemlje koju smo mama i ja posjetile prije par godina. Na radiju sam bila čula njegove pjesme i odmah su mi se svidjele. Mislim da se zove Gibonni.'' ''Da, evo, tu piše!'' uskliknula sam. ''Samo, ime mu je napisano malim početnim slovom.'' ''Valjda je to običaj u Europi.'' Elinor slegne ramenima i produži dalje. Pokrenula sam se i počela kaskati za njom, ne mogavši se nagledati čuda pred sobom. U sebi sam se ispričavala svim umjetnicima na čiji bih album stala. Oprostite mi, Dean Martin. Sorry, Sid. Živjeli Pistolsi!!! ''A ovo na zidovima, to su…?'' Ispričavam se, Xtina. ''Autogrami.'' ''Ahaaaaa.'' To sve pojašnjava. Stvarno mi je žao, Ozzy. It won't happen again. Vratile smo se u dnevni boravak i… pa, to je to. Daljnji tijek radnje znate. * Nakon gotovo sat vremena nepomičnog sjedenja, odlučila sam odustati. Idem u svoju sobu, baciti se na krevet. Odspavati kojih petnaest minuta. (Sinoć od nervoze uopće nisam mogla zaspati.) Već sam krenula ustati, kada se ponovio onaj zvuk sličan otključavanju brave. U svojoj sam glavi začula Elinorin glas. ''Uđi. I oprosti na čekanju.'' Ovila sam si lanac sata oko zapešća i savinula koljena želeći ustati. Tada se jedno krilo vrata otvorilo i ja sam se prevrnula na trbuh da bih promotrila njeno djelo iz žablje perspektive. (Kaže li se tako? Nisam baš sigurna.) ''Onda, što misliš?'' Elinorine modre japanke su mi se odjedanput pojavile u (smanjenom) vidokrugu. ''Možda sam malo pretjerala sa svjetlima i… ''Ne, ne, dobro je.'' Usta su mi bila grozomorno suha – jedva mi je zadnja riječ izašla iz njih. Jedan pogled na dnevni boravak je davao do znanja da je Elinor obavila izvrstan posao. Na crnim zidovima su visjele crno – bijele uokvirene slike slavnih glumaca, pjevača, ljudi općenito. Pod je bio crnji od ugljena, prekriven mekanim crvenim stazama – tapetima. Prozora uopće nije bilo – na njihovim su mjestima bile naslikane sive rešetke. Krvavo crveni strop je krasila ogromna srebrna diskokugla, praveći društvo moru šarenih reflektora. Uza zidove su bile poredane bezbrojne crvene sofe, visoki stolovi i stolice kakvih ima samo u kafićima, te oni najobičniji okrugli crni stolovi. Odmah do vrata je bila velika crvena kutna garnitura. Sva sjedeća mjesta su bila spljoštena uza zidove – sredina je bila rezervirana za ples. ''Bome, ti si se dobro naradila.'' Kimnula sam glavom u Elinorinom smjeru čim sam ustala. Ta rečenica nije bila ni milijunti djelić onoga što mi se motalo po glavi, nije bila ni blizu moje zahvalnosti i poštovanja prema Eli, ali svoju zadivljenost bolje nisam mogla pretočiti u riječi. Stoga sam ovaj put zahvaljivala višim silama što je sposobna čitati misli – bilo koja druga osoba bi se uvrijedila na moju mlaku reakciju. ''Ma bio mi je gušt. Najozbiljnije, je.'' ''Nego, gdje su zvučnici? A plesni podij? Nisi možda odustala od toga?'' Pokušala sam izbjeći osjećaj bezvrijednosti tako što sam počela brbljati o stvarima koje nedostaju. Bože, ona je sve ovo napravila u manje od dva sata, a što sam ja za to vrijeme radila??? Sjedila na podu i igrala se sa satom!!!!!!! ''Evo ih tu. Zar ih ne vidiš?'' Elinor je pucnula prstima – na zidovima su se pojavili nosači, svaki sa pripadajućim zvučnikom. Podij (nešto veći i drukčije boje nego što sam ga se sjećala) se je uz škripanje smjestio na sredini sobe. Bio je okrugao, građen poput piramide – uzdizao se u vis u spirali, dok je na njegovom samom vrhu bilo mjesta za samo jednu osobu – zvijezdu večeri. ''Ti bi trebala tamo stajati.'' Prstom sam joj ukazala na vrh podija. ''Misliš ovako?'' Elinor se istog časa nađe na njemu, okrene se oko svoje osi i nakloni. ''Da, otprilike tako.'' Nasmijem se i počnem pljeskati. Zaslužila je i mnogo više od jednog aplauza. ''Mislim da bi to bilo to.'' Rekla mi je čim se je opet teleportirala natrag pokraj mene. ''Zapravo, ovdje fale još samo ljudi.'' ''I hrana.'' Dodam. ''Dobro, za to ne trebam čak ni zapucketati prstima.'' ''Nego, kada smo već kod tvojih fascinantnih magičnih sposobnosti, reci mi, odakle ti samo svi ti zvučnici, slike, plesni podiji…'' upitala sam je, onako usput. Naravno, odmah je prozrela moje namjere. Obrve su joj se nastavile podizati i kada je počela govoriti. ''Ne, nisam ih posudila bez znanja vlasnika, ako na to ciljaš. Mada to pomalo podsjeća na mene…'' pomalo zlurado se je nasmiješila. ''Jedino sam se u slučaju podija poslužila tom metodom. Ali nemaš se što brinuti, taj striptiz bar odavno nije u funkciji. Slike sam izradila projiciranjem – to je kada u glavi imaš neku sliku i preneseš je na papir, jedna poprilično korisna moć. A zvučnici…'' Tu se zaustavila i upitno me pogledala. ''Znam da nešto želiš pitati. Reci to naglas.'' U meni je sve kiptjelo od pitanja, ali sam se trudila držati jezik za zubima, nisam htjela prekinuti njen monolog. ''Striptiz bar?'' zacičala sam. ''Projiciranje?'' ''Aha.'' Ona kimne glavom. ''Ma daj, nemoj mi sada glumiti tu neku konzervu na kvadrat, stvarno nema potrebe za tim.'' ''Ne, samo… u mojoj se kući nalazi nešto iz striptiz bara, a to nije štanga??? Ja sam oduvijek htjela imati štangu koja se provlači kroz nekoliko prostorija, da se po njoj mogu spuštati kao neki vatrogasac…'' Au. Pamet mi je ponekad naspram jezika sporija od puža. ''Okej, okej, dovoljno sam čula.'' Elinor se je od srca nasmijala. ''Mislim da se ta štanga u ''vatrogasnom'' slengu tako baš i ne naziva.'' Rekla je, krenuvši prema vratima. ''A je li?'' ''Najvjerojatnije. A možda i griješim, tko će ga znati?'' Ona slegne ramenima dok ja zatvaram vrata bivšeg dnevnog boravka, sadašnjeg disko kluba. Evo, stvarno dugoj pauzi tijekom koje sam ja besramno odgađala pisanje ''za sutra'' je došao kraj, barem što se ovog bloga tiče. Što me je probudilo iz kome? Činjenica da sam se jučer probudila sa nekakvim osjećajem da je taj dan važan. I bio je. 4.2.2009. ste prvi put upoznali Rochelle Fox i njezin ne baš tako fantastičan život. Činjenica da je R.F. u godinu dana imala manje od 12 posteva me je pogodila jače od baluna kojega sam danas dobila u nogu na tjelesnome. No više od toga me je pogodilo i to što sam napustila vas, što sam napustila sebe i jednu od stvari koja me veseli. Duboko se ispričavam u nadi da će me nastaviti čitati još barem dvoje ljudi. Ovaj post mi je malo dosadan, ali morala sam opisati što se događalo poslije škole a prije tuluma. Ipak, izgleda mi relativno čitljivo, pa se nadam da vam nije teško pao na želudac. Voli vas vaša Ema. :) :* Say it. Out Loud. SAY IT.
Ni jedan jedini znak da sam i dalje tu, da moj blog i dalje diše, živi. Ok, priznajem, Rochellina je priča u komi, priključena na aparate - vegetira. Ali ona je i dalje tu. U mojoj glavi. Zapravo, moja je glava kriva za sve. Pisala bih, a nemam vremena jer sam totalno zapostavila školu i sada sve to plaćam. Ne, još uvijek nemam loših ocijena (svega jedna trica i četvorka, sve ostalo pet), ali da sam u zaostatku, to svakako. A da ne govorim o ostalim, ''važnijim'' stvarima koje mi se motaju po glavi. Nadam se da ćete mi oprostiti što ne objavljujem nove postove i što ne čitam vaše. Molim na koljenima. I ne zaboravite da vas volim. Jako, jako, jako. Vaša Rochelle Blooregard Q. Kazoo
Naslov nema veze sa postom. Stavila sam ga samo zato što mi se sviđa. xD 2 dana poslije Sklupčala sam se u dnu mramornih stepenica koje vode do moje kuće, boreći se za zrak. Škola mi je završila prije nekoliko minuta, a Elinor me je brzo teleportirala natrag, pa se onda sama vratila u školu jer ima još jedan školski sat. Užareni šljunak mi se utisnuo u ruke poput žiga, ali nisam na to obraćala pozornost. Moja torba bjelja od krzna polarne lisice je ležala na prvoj stepenici; skliznula mi je sa ramena, a ja nisam imala snage podignuti je i objesiti oko mojeg krhkog vrata, opteretiti ga težinom knjiga čiji su rubovi provirivali iz prednjeg džepa kojega sam zaboravila zatvoriti. Kada sam napokon došla k sebi, uspravila sam se na svojim i dalje klimavim nogama, dohvatila torbu i nesigurno zakoračila na prvu stepenicu. Prašinu sa ruku sam obrisala o hlače (vrlo ljupko, nema što) i pritisnula kvaku; hladni metal je bio poput melema za moje ruke žigosane šljunkom. Predvorje po prvi put otkada znam za sebe nije bilo ispunjeno mirisom sredstva za čišćenje, što bi značilo da nije bilo temeljito izribano, kao i svakog dana. No mramorni pod boje karamele je bio ulašten do sedefastog sjaja, grimizni tepih koji se protezao stepenicama od ebanovine je djelovao meko poput pamuka i toplo poput vune, a površine dvaju ormara, pretrpanih slatkišima i alkoholnim pićem, svaki sa jedne strane stepenica su svjetlucale pod blagim narančastim svjetlom koje je dopiralo sa prozora prekrivenim zavjesama boje meda. Ali nigdje se nije osjećao miris sredstva za laštenje drveta, koji se očitovao po jakom vonju limuna. S druge strane, to i nije bilo toliko loše, uzme li se u obzir da bi taj miris omamio svakoga tko bi nogom zakoračio u predvorje; naše čistačice baš i nisu držale do uputa, pa su dodavale ako ne trostruko, onda barem dvostruko više tekućine od preporučene količine. Koliko god sve to zbunjujuće bilo, sviđao mi se novi miris naše kuće. Mirisala je prirodno, po drvu, i djelovala je starinski i veličanstveno. Možda naša kuća izgleda veselo i vrckasto izvana, pješčano žuta sa tirkiznim prozorima i nebeski plavim vratima, ali iznutra prevladavaju tonovi jeseni, barem u zajedničkim prostorijama, osim kuhinje i blagovaone. Podno stuba sam uočila neobičnu pojavu: nekoliko omanjih ručnih kovčega u različitim bojama su bili poslagani jedan do drugog. Nije valjda da ostale Božice odlaze? Što se događa? Uznemirena svojom idejom, brzo odložim torbu na ormarić od hrastovine i, skližući se po ulaštenom mramoru, prođem kroz vrata dnevnog boravka. Ovaj put nisam imala sreće; dnevni boravak je bio pust, iako je velika plazma gorjela u kutu, prikazujući moj omiljeni film, Elizabethtown, sa Orlandom Bloomom i Kirsten Dunst. Iako me je srce vuklo prema jednom od mnogih udobnih naslonjača smještenih ispred plazme, razum mi je govorio da nastavim tražiti mamu, ili bilo koju drugu Božicu. Teška srca, kliznem kroz vrata i zatvorim ih, praćena glasom Susan Sarandon koja upravo drži govor na sprovodu svoga supruga. Prvo sam se zaputila prema blagovaonici – bilo je pola dva, vrijeme ručka, možda koju zateknem tamo… Čim sam ušla u blagovaonicu, moju je pažnju nakratko zaokupila visoka a uska kristalna vaza iz koje su dražesno provirivali cvjetovi lavande. No ne zadugo; iz kuhinje su dopirali zvukovi sudara lonaca, prženja hrane u tavi i lupkanja drvene kuhače o rub staklene zdjele, isprekidani sa nekoliko različitih glasova koji su se smijali, vriskali i prepirali se. Od sve te galame nisam uspjela razaznati glasove, ali sam zaključila da to kuharice pripremaju ručak, pa sam ih odlučila ostaviti na miru. Već sam bila napola zatvorila vrata kada je kroz vrata na suprotnoj strani prostorije provirila Nadinina plavokosa glava. Kosa joj je bila skupljena u neuredan konjski rep, a šiške duge do brade su joj prekrile oči. Preko odjeće joj je bila zavezana bijela pregača, mjestimično umrljana umakom od rajčica. Ali ona je, unatoč svemu tome bila poprilično dobro raspoložena. A kako i ne bi bila? pomislila sam kada mi je kroz vrata u nosnice doskakutao primamljiv miris. ''Rochelle! Kako si? Kako je bilo u školi?'' pozdravila me je sa velikom dozom euforije. Licem joj je vladao smiješak, a u očima su joj plesale iskrice. ''D – dobro…?'' ustuknula sam za nekoliko koraka; njeno dobro raspoloženje me je iznenađujuće plašilo. Nadine se nikada nije smiješila, osim podrugljivo i cinično, te nikada nije bila ljubazna prema drugim osobama. No prije nego što su se njena usta izvijena u veliki smiješak uspjela ponovno otvoriti, kroz kuhinjska vrata u blagovaonu uskoči moja majka. Mislim, to bi trebala biti moja majka jer je imala istu kosu, oči, visinu i lice kao moja majka, ali ono što je nosila na sebi nije odgovaralo opisu moje divne majčice. Crna trenirka i bijela pamučna majica preko koje je zavezana žuta pregača baš i nije ono što moja mama inače nosi, kao što ste i sami imali priliku doznati. Od šminke je na sebi imala samo maskaru, bez koje jednostavno ne može, te nešto balzama za usne. Na nogama joj se nisu sjajile lakirane crne cipele, već obične kućne papuče. Dobro, i to ''obične'' je imalo svoju cijenu, i to veliku, jer ona kućne papuče neće kupiti na tržnici ili u dućanu, već joj se rade po mjeri, ali to sad baš i nije bitno. ''Nadine!!!'' zakriješti. ''Smiri se, sve će biti u redu, nemoj napraviti ništa naglo. Samo se smiri…'' Tamna joj je kosa plesala po drhtavim ramenima koja su se micala u ritmu njezinog disanja. Oči su joj bile hladne i ozbiljne, u njima su iskrice odavno zamrle. Nadine se je umirila; sjela je na jednu stolicu i očima pratila svaki mamin pokret. Imala sam dojam da njome ne upravlja razum. ''Rochelle, ne miči se! I diši na usta!'' zapovijedi mi moja majka. Zatim zaklopi svoje crne oči i kažiprstima pritisne sljepoočnice. Ja sam pažljivo promatrala svoju majku, trudeći se što tiše disati. To da se Nadine onesvijestila sam primijetila tek kada je moja mama došla do nje i pogladila je po kosi. Nadinina glava je spokojno ležala na njenom desnom ramenu, a ruke su joj visjele preko ruba stolice, blizu nogu. ''Što se dogodilo?'' upitala sam je. ''Lovor.'' zasikće ona. ''Kada Božica udahne miris smjese lovorovih listova, na neko vrijeme… pa…'' ''Poludi.'' Megan, koju dotada nisam primijetila, sjedne pored Nadine i ogorčeno je pogleda. Mama kimne glavom. ''I sad, dok smo kuhale, zaboravile smo na to, a Nadine je slučajno…'' ''Kuhale ste?'' Nisam mogla zaustaviti izraz nevjerice koji mi se pojavio na licu. ''Zašto? Pa imamo kuharice!'' Mama odmahne glavom. ''Imale smo kuharice. Sada ih više nemamo. Zapravo'' podigne se sa stolice, ''više nemamo nikoga. Otpustila sam sve. I kuharice, i sobarice, i batlere.'' ''Zašto?'' upitala sam je, zatečena njenim postupkom. ''Pa oni vjeruju da se selimo u Kanadu i da nam posluga više ne treba'' tu se hrapavo nasmije, ''ali istina je da ja jednim pokretom ruke očistim cijelu kuću, vrata mogu otvoriti drugim pokretom ruke, a travom ionako vlada Nadine, tako da nema brige.'' ''A zašto onda kuhate? Zar ne možete jednostavno stvoriti hranu ispred vas, toplu i ukusnu?'' Na to se Megan i moja mama gorko pogledaju. ''Vidiš, to nije moguće. Hrana je jedina iznimka. Ne možeš je stvoriti. Ne, nju trebaš napraviti.'' pojasni mi Megan. ''Ili naručiti dostavu, kao što ćemo napraviti sada.'' mama skine pregaču i prebaci je preko ramena. ''Špageti baš i nisu moja specijalnost.'' Ona krene prema vratima blagovaone. ''Čekaj!'' skočila sam na noge; htjela sam još nešto doznati. ''Omamila si Nadine. Kako?'' Mama se ponosno nasmiješi. ''Nisam je omamila, zlato. Samo sam je bacila u san.'' ''Da, to je normalna pojava.'' zakolutam očima. ''Možeš li pojasniti?'' Mama uzdahne. ''Znaš li da svaka od nas Božica ima posebne moći?'' ''Mislim da sam nešto čula o tome…'' kažem joj, hineći napeto razmišljanje. Ne samo da sam znala za to, već sam četiri dana gorjela od znatiželje da saznam svaku pa i najmanju pojedinost o njihovim sposobnostima. O tome sam, uz Josha, najčešće i razmišljala. Samo, to nikome nisam rekla. Elinor je to, naravno, i znala, ali ja sam bila strpljiva i nisam to spominjala. Saznati ću sve kada dođe vrijeme za to. ''Ja, uz još neke moći, mogu uspavati ljude, točnije, baciti ih u trans, ali ništa više od toga. Ne kontroliram njihove snove niti mogu vidjeti što sanjaju; mogu jedino odrediti koliko dugo mogu spavati. Kada želim da se probude, pucnem prstima.'' Naslonila je glavu na rub vrata, a rukom je čvrsto stezala kvaku. ''Wow.'' Nisam znala što reći. Ovo je stvarno fenomenalna moć! Zamislite da u školi, za vrijeme testa, uspavate nastavnika, i da onda mirne duše prepisujete koliko god vas je volja… Fantastično!!! ''A koje su to druge moći?'' Ona se umorno nasmiješi. Kažiprstom mi blago dodirne nos. ''Sljedeći vikend, može? Tada ćeš saznati sve što želiš.'' Htjela je zatvoriti vrata, ali ja sam ih zaustavila rukom. ''A zašto ne ovaj?'' ''Ovaj vikend idemo u New York. To jest, ja, Cady, Megan i Nadine idemo, a ti i Elinor ostajete ovdje. Slušaj, pitaj me što god hoćeš nakon što nazovem dostavljača pizze, u redu?'' Klizne kroz vrata i zalupi ih za sobom. A zato su svi oni kovčezi pokraj stepenica! To je bila prva misao koja mi je proletjela glavom, ali ne i posljednja. Ok, to je bilo veliko iznenađenje. Drago mi je što ćemo se napokon riješiti odraslih, ali ipak, ova kuća je tako velika, a u njoj ćemo biti samo nas dvije… Stresem se od glave do pete. Ipak sam gledala previše horora i kriminalističkih serija da bi mi ta ideja bila primamljiva. No Elinorina je reakcija bila potpuno drukčija. Kada se je vratila iz škole i ušla u dnevni boravak i zatekla me kako jedem vegetarijansku pizzu i gledam Elizabethtown po trideset sedmi put, priopćila sam joj vijest. ''Oh, pa to je odlično!!!'' Elinorinim licem preleti razdragani osmijeh. Energično pljesne rukama, a plava joj kosa razbarušena od vjetra poskoči na trenutak joj otkrivajući ramena. ''Znaš li ti što to znači?'' Blijedo sam ju pogledala, očekujući nešto što bi me, sudeći po njenom ponašanju, trebalo oboriti s nogu, iako sigurno neće, i to ne samo zato što sjedim. ''Tulum!!!'' vrisne i baci mi se oko vrata, gušeći me zagrljajem i gustim slapom plave kose, te nekim čudnim, poznatim mirisom. Ne samo da me ne bi oborilo sa nogu da stojim već bi me dodatno ukopalo u zemlju. ''Tulum?'' upitam je, trudeći se ne napraviti kiselu facu. Ali to ionako nije imalo smisla jer me je ona i dalje grlila, pa nije mogla vidjeti moje lice. ''Da, tulum!'' ona opet vrisne, ali ovog puta pokraj mojega uha, tako da sam privremeno oglušila. ''Zar to nije tako extra???'' O, da, zaboravila sam napomenuti da je ''extra'' Elinorina poštapalica. ''A koga bi pozvala?'' maknem pramen – dva njene kose sa mojeg lica; namjeravala sam nastaviti pratiti Elizabethtown pod svaku cijenu. ''Oh, pa samo razred… moj i tvoj i ostale sa naših godina. I možda nekoliko simpatičnih osoba sa prve i četvrte godine, samo par njih.'' ''Elinor…'' započnem, brzo računajući. ''U svakom je razredu dvadesetoro učenika… puta četiri razreda na svakoj godini… puta dva godine… Elinor, pa to je minimalno sto šezdeset ljudi! Omanji pir!'' ''Ma svi bi stali, stali bi smo i da nas je petsto! Uostalom, neke ne bih pozvala, one koji su mi antipatični. Marissa, na primjer.'' Prijeđem preko te brzoplete izjave i nastavim sa ispitivanjem. ''Ovaj… a zašto bi ti, pobogu, napravila tulum ovdje?'' procijedim. Elinor se uspravi. Iako je glas snizila za nekoliko oktava i iako je bila malčice zbunjena, njene su me oči još uvijek podsjećale na različke koji plešu energičan rock 'n' roll s vjetrom. ''Kako zašto? Misliš na povod?'' Odmahnem glavom; zrakom poleti brdo mojih smeđih kovrča. ''Ne, ali može i tako. Kojim povodom?'' Ono na što sam bila zaista mislila je bilo ovo: zašto ona želi u mojoj kući prepunoj vitrina i dragocjenosti napraviti tulum? I zar ona ne zna da ja nisam osoba za tulume? Zapravo, to sigurna zna, mislim, ona ipak čita misli, ali zašto se ponaša kao da ne zna? Iako, to sa povodom je dobra ideja. ''Ma daj, to nam nije potrebno!'' Elinor odmahne rukom i odmahne glavom lijevo – desno. ''To je moj uvjet. Smisli neki dobar izgovor zašto ćeš pozvati ljude iz moje škole u moju kuću i onda pristajem.'' Prekrižim ruke na prsima; to je bio znak da se neću pokolebati. ''Hm… Čekaj da promislim…'' ona se namršti i stavi glavu na dlan. ''Noć Vještica?'' ''Eli, to je bilo prije tri tjedna!'' nasmijem se. ''Pa možda i nije bilo Noći Vještica. Ne još.'' Uputi mi jedan tajanstveni smiješak. Ispitivački podignem jednu obrvu. ''Kako misliš ''nije bilo''? Jesam li ja to onda sanjala? Ili sam namjestila da datum ide dvadeset dana ranije? Zar smo jednostavno preskočili 31.10. ove godine? Ne razumijem te, ni najmanje.'' odvratim joj, čekajući da mi otkrije taj jedan argument radi kojega vodimo raspravu je li ove godine bilo Noći Vještica. Znam, zvuči besmisleno. Mora da sam stvarno skrenula kada se uopće i upuštam u ovakve diskusije! ''Kako ne razumiješ? Tako je jednostavno.'' Elinor zatrepće očima. Plavi različci na trenutak iščeznu. ''Da, Noć Vještica je ove godine bila 31.10., ali u Americi. Možda na Novo Zelandu još uvijek nije bila…'' zastane, na čelu pa sve do korijena nosa joj se stvori bora od razmišljanja. ''Ne, ne Novi Zeland, bolje Irak.'' Ona je stvarno šenula pameću. Osjetim kako mi se obrve podižu, visoko, visoko na naboranom čelu. No ona se na mene nije obazirala. Sada je buljila u strop, i dalje razmišljajući. U jednom se trenutku trgne, kao da se probudila iz dubokog sna, i udari šakom o dlan. ''Ne! Odlučila sam se! Povod tulumu će biti Dan Vampira u Rumunjskoj! Važan državni praznik!'' Netko ju je stvarno dobro izlupao lopatom po glavi. ''Ti želiš da povod za tulum bude lažan državni praznik u Rumunjskoj?'' Svatko bi na ovoliku dozu otrova i sarkazma u mojem glasu ustuknuo, preplašen i posramljen. Ali ne i ona. ''Da!'' veselo zakima glavom, koja joj, sudeći po idejama, služi samo za ukras. Uložila sam svaki djelić svoga tijela u to da se ne nasmijem. Mislila sam da ću puknuti, da ću biti zapamćena u medicini kao jedina osoba koja je umrla od smijeha. Nekako sam se uspjela suzdržati; rukom sam si obuhvatila trbuh i šutjela neko vrijeme, a kada je lavina smijeha prošla, napokon sam otvorila usta. ''Neće ići.'' priopćim joj, najhladnokrvnije što mogu. No, to je očito nije pogodilo. ''Dobro onda. Tražiš neki normalni povod?'' Sada ja kimnem glavom, moleći Svevišnjega da ne izvali još jedan biser, nego da da jedan dobar prijedlog kojega ću ja onda moći potkopati još boljim zamjerkama. To je mnogo lakši način, nego da joj glatko kažete ''Ne'', pa da ona još tri sata ide za vama i pita vas ''Ali zašto?''. ''Mislila sam da napravimo tulum meni za dobrodošlicu, ali taj mi se prijedlog činio nekako bezličnim… običnim…'' Elinor napravi grimasu, a meni zamalo poteku suze od nemoći. Taj prijedlog nisam mogla odbiti. Jednostavno nisam. K vragu, previše me dobro poznaje, zna da me je ovo dirnulo u srce. ''Može.'' jedva protisnem kroz usta tu jednu riječ. Bilo je samo pitanje vremena kada će me nagovoriti. ''TOOOO!!!'' Elinor me povuče na noge i počne plesati po sobi. Bila je toliko dobro raspoložena da nisam mogla odoljeti njenome veselju. Dok je radila piruetu, nekoliko me pramenova njene kose poškaklja po nosu. Miris mi se zavuče u nosnice. Da… sjetila sam se odakle mi je poznat… Već sljedeće sekunde sam trčala uz stepenice, niz hodnike, tražeći mamu. ''Mama?'' bojažljivo sam pokucala na vrata njene sobe. ''Da?'' ona se oglasi; sjedila je na krevetu među hrpom papira. ''Djeluje li lovor na mene i Elinor?'' ''Pa, trebao bi. Zašto pitaš?'' ''Zato jer je Elinor pomalo… ma samo dođi dolje i uspavaj je!'' I zatvorim vrata, nadajući se da se Elinor kada se probudi neće sjećati tuluma. *** No, naravno, nisam ja te sreće. Kada smo se sutradan vozile u autu do škole (Elinor se bojala da ne naleti na lovorov grm kao što joj se jučer dogodilo), Elinor je započela razgovor o tulumu, koji je tekao otprilike ovako: ''Rochelle?'' kaže ona, rukom si skrivajući oči od sunca. Sunce se tek sada bilo oslobodilo oblačnog štita, iako je izašlo prije nekoliko sati. ''Daaaa?'' Čvrsto sam držala volan u rukama – baš sam krenula pretjecati jedan bračni par koji je cestom polako drndao u svojem starom golfu. Već sam bila prešla u na lijevu stranu ceste i polako sam se približavala svojem cilju. ''Koje bi sve boje voljela da kupim reflektore za disko kuglu?'' Odvratila sam pogled od ceste i uperila svoje oči u njeno lice nedužnog izgleda, krajnje šokirana njenim pitanjem. Volan mi je kliznuo iz ruku, a ja sam izgubila kontrolu nad svojim tirkiznim Cadillacom. *** ''Mogle smo poginuti, znaš.'' siktala sam na nju dok smo nastojale što tiše hodati šljunčanim puteljkom ispred škole. Prvi sat je završio poečo petnaest minuta, a mi smo tek sada dospjele do škole. ''Ali nismo.'' nasmije se Elinor; ona je cijelu ovu situaciju smatrala iznimno komičnom. ''Bila sam ti pročitala u mislima da misliš da sam ja zaboravila na tulum, pa sam se odlučila malo zafrkavati. Možda sam malo pretjerala, ali priznaj, bilo je otkačeno.'' Naježim se od glave do pete. ''Zafrkancija? Ono je tebi bila zafrkancija?'' Kralježnicom mi prođe jedan stravičan drhtaj. ''Ma daj, Rochelle, sve je u redu.'' Elinor nehajno odmahne rukom. ''Elinor. Shvaćaš. Li. Ti. Da. Smo. Do. Škole. Došle. U. Letećem. AUTU!!!!'' govorila sam isprekidano; tu rečenicu nikako nisam mogla izgovoriti u komadu. Ona zakoluta očima. ''Joj, pa nisam htjela da zaglibimo u blatu pokraj ceste pa sam samo malo podigla auto u zrak nakon što si ti ispustila volan… Izvlačenje iz blata bi nam oduzelo desetak minuta vremena, kojega nismo imale.'' ''Deset metara, Elinor, DESET metara. I još su nas ljudi vidjeli. Zašto, pobogu, nisi spustila auto?'' ''Bilo je previše gužve dolje.'' ''Naravno da je bilo, pa vozači su od šoka što vide auto u zraku izazvali lančani sudar! Nitko nije gledao ispred sebe, već u Cadillac i… i… registraciju!!!'' histerično sam se uhvatila za glavu; što ako je netko doista i zapamtio registraciju? Može li se ova situacija još više pogoršati? ''A da prestanemo o ovome? Što je bilo, bilo je, idemo pričati o nekim zanimljivijim temama.'' ''Kao na primjer?'' frknem nosom; što god rekla, samo će me još više razjariti. ''Paaa, koje bi boje htjela da budu reflektori?'' ''Ošamariti ću te. Stvarno.'' priprijetim joj kažiprstom. ''Daj, spremi taj prst mogla bi se ubosti u oko.'' Elinor prasne u glasan smijeh i smjesti se na zidiću pokraj školskih vrata. ''Ne mogu vjerovati da još uvijek želiš napraviti tulum. Poput pitt bulla si – kada jednom zagrizeš, to držiš i ne puštaš.'' Sjednem pokraj nje na zidić i prebacim desnu nogu preko lijeve. Elinor prijeđe preko moje zadnje rečenice, te me pogleda svojim očima, danas staklenim i ljupkim poput safira. ''Ja nisam čovjek. Mislim, ljudsko sam biće, ali sa nadnaravnim moćima. Za to znam od svojeg rođenja. Nikada neću biti normalna. Ti si, s druge strane, punih šesnaest godina bila normalna, točnije, vjerovala si u to.'' Pogleda me, očiju punih čežnje. ''A sada ćeš možda, a možda i nećeš, postati isto što i ja – Božica. Sve je pitanje kakve ćeš moći imati. Pogledaj moju mamu, na primjer. Ona je donedavno i mogla biti relativno normalna. Njena moć predviđanja budućnosti je jako varljiva – jedan mjesec dvadesetak proročanstava, drugi nula. To tako ide, na to nije mogla utjecati. Ali ova nova moć, da skamenjuje pogledom…'' Elinor tužno odmahne glavom. ''Ne, sada sasvim sigurno ne može biti i dalje onakva kakva je bila. A ja želim biti normalna. Želim raditi sve što i normalni ljudi rade, bez straha da netko otkrije moju tajnu. A tulumi su ono što normalni tinejdžeri rade, barem prema svim onim serijama…'' Pognula sam glavu i zapiljila se u svoje cipele. Blefira. govorio mi je mali glasić u glavi. Sto posto blefira, zna da će me ovako pridobiti. Ali što ako ne blefira? Uostalom, tko sam ja da joj to uskratim, taj jedan dan normalnosti? ''Dobro. Predajem se. I, samo da znaš, ne igraš fer.'' izustim, podijeljenih osjećaja. ''U ljubavi, ratu i dogovorima za tulum je sve dopušteno.'' Elinor se zvonko nasmije. U tom času se oglasi zvono, a nas dvije u hipu ustanemo na noge i krenemo prema vratima. ''A što ako Marissa dođe?'' upitam Elinor dok su naši koraci odzvanjali predvorjem. ''Ne znam.'' Ona zatrese svojom plavom grivom, danas ravnom poput rezanaca. ''Stvarno ne znam. Ali neće nas valjda napasti pred očima stotinjak očevidaca?'' ''Nadajmo se.'' zaključim i pridružim se učenicima iz mojeg razreda u učionici biologije. Nije dobro ali nije ni loše. Zadovoljna sam prvim dijelom, ali drugi mi je nekako zbrkan. Puse svima!!! <3<3<3 Idem u Istru. Za nešto manje od tri sata. Nisam znala da ću otići ovako brzo. Mama mi je danas upala u sobu i rekla ako ne otiđem danas, uopće ne idem. I što sam ja trebala napraviti??? Mislim, danas počinje 3. festival plesa u Savićenti!!! Prošlogodičnji sam propustila, a ovaj nemam namjeru. Tamo je stvarno lijepo, ali nemam internet.  Da ga imam, sve bi bilo savršeno. Ali nije. Ne znam kada se vraćam. Stvarno ne znam. Ali javiti ću vam se čim se vratim.^^ A sada jurim, imam još milijun stvari za obaviti, uz to i pročitati jedan novi post. :D Šaljem vam puno zagrljaja i pusa!!!  P.S. Mislim da vam neću moći javiti za ovo. Stvarno sam u žurbi. Javljam još samo na Dusty i to je TO. Mr. Wrong & Mr. Right
Nije bilo smisla opet se vratiti u krevet i spavati – bila sam previše nervozna za takvo što. Čim sam se prisjetila toga da ću danas morati doći u školu i mirno sjesti u klupu samo tri klupe dalje od Marissine, kao da ne znam što je ona, utroba mi se zgrčila od treme. Začudo, nisam se bojala Marisse. Imala sam tremu jer sam se bojala da neću dobro odigrati svoju ulogu. Sa tremom koja mi je poskakivala u želucu, obula sam svoj čupave plave papuče i lijeno vukući noge po podu krenula u kupaonu. Brzo sam oprala zube i umila se, te se spustila drvenim stepenicama (koje su se sjajile pod crvenkastim zrakama izlazećeg sunca) do blagovaonice. Za razliku od većine prostorija u kući, zidovi blagovaonice nisu bili obloženi drvom. Bili su obloženi bijelim tapetama na koje su bili nalijepljeni limun zeleni ukrasi ispupčenih rubova, napravljeni od meni nepoznate tkanine – karanfili. Karanfili su bili porazbacani po tapetama bez ikakvog reda, ali sveukupan dojam je bio očaravajući. Strop (oličen ugodnom svijetlozelenom bojom) nije bio visok kao u dnevnom boravku, ali je bio dovoljno visok da se na njega pričvrsti srebrni luster sa pet svijeća i da ostane potpuno dovoljno mjesta da ispod lustera prođe dvometraš. Na sredini prostorije je stajao ovalni stakleni stol sa četiri pripadajuće staklene stolice. Za jednom od njih je sjedila moja majka i ispijala kavu. Ranoranilac, nema što. Podigla je pogled kada sam ušla u prostoriju. Naravno, već je bila odjevena u svoje crno poslovno odijelo, kosa joj je u savršeno ravnim pramenovima padala niz brižno našminkano lice, a, da sam se malo približila, sigurno bih vidjela svoj odraz u njenim lakiranim crnim štiklama. No, prvi put u zadnjih šest godina mi to nije smetalo. Štoviše, bila sam ponosna što je sposobna u šest sati ujutro povući tako ravnu crtu tušem. «Dobro jutro.» Pokušala je izviti usta u osmijeh, ali izraz lica joj je bio sličan njenoj grimasi kada vidi puža balavca. Ali, zar je to toliko važno? «Također.» nasmiješim se i produžim pokraj stola do vrata koje vode do kuhinje. Kada sam ušla u kuhinju, zadrhtala sam. Kuhinja je bila sva u boji meni najdražeg metala, srebra, no to ne znači da sam voljela provoditi vrijeme u njoj. Upravo suprotno – mrzila sam biti u kuhinji, djelovala je tako hladno i zlo zbog svih tih srebrno – sivih tonova. Izgledala je hladno čak i kad je bila vruća, prepuna pare i primamljivih mirisa. A tek sad, u hladno jutro bez sunca… Pažljivo sam otvorila veliki srebrni frižider mat sjaja prepun hrane, bojeći se da prstima ne zamastim srebrnu ručku, ulaštenu do savršenog sjaja. Primila sam prstima jednu bocu mlijeka i stavila je na mramornu radnu plohu, sivu sa srebrnim odsjajem, te, trudeći se što manje dodirivati ručke, opet da ih ne zamastim, iz ladice izvukla žlicu i staklenu zdjelu. Dohvatila sam još neotvorenu kutiju punu mojih omiljenih čokoladnih pahuljica i, natrpana stvarima, krenula prema vratima. U sebi sam se prepredeno smijala. Kutija neće ostati čitava još dugo, hehe! Sjela sam na stolicu nasuprot majke i izlila mlijeko u zdjelu, prethodno usuvši pahuljice. Jela sam ih u tišini, gledajući u pod, kao što je moja majka ispijala svoju kavu. Dok sam u njenim štiklama pokušavala razaznati obrise staklenog stola iznad njih, nešto mi je palo napamet. Nešto što sam zaboravila. «Mama,» nehajno počnem. Ona procjenjivački podigne pogled. «zašto si nakon domjenka onako izletjela iz auta i počela čupati korov pokraj autoceste?» Tek nakon što sam to izgovorila, shvatila sam što sam je upravo pitala. Jezik mi je ponekad stvarno brži od mozga. Sada će se ona naljutiti ili će mi reći nešto dvosmisleno ili… Na moje sveopće zaprepaštenje, ona je rukama obujmila šalicu i mirno počela pričati. «Nisi to zaboravila, zar ne?» Još je uvijek buljila u šalicu. «Nisam to ni očekivala. Prije ili kasnije bi se sjetila.» sada me je pogledala svojim crnim očima. «Uhhh, kako da ti to objasnim…» pustila je šalicu iz ruku i nježno je odgurnula od sebe. Površina kave se prijeteći zaljuljala. «Vidiš, Marissa nije jedina koja sije teror pod imenom tvojeg oca.» zadrhtala je. «On ima još puno pomoćnika i sljedbenika. I ja mislim da sam jednog od njih vidjela tog dana.» «Molim?» bila sam poprilično uznemirena, i to se jasno vidjelo. «Da. Jednog od njegovih najvjernijih pristaša, Joaqima Serpentesa. On je ujedno i jedan od najopasnijih. Tvoj otac mu je dao moć - može poprimiti obličje korova. Ne, to je poprilično opasno» pogledala me je prijekornim pogledom kada sam prasnula u smijeh, pritom si prolivši mlijeko po pidžami «zamisli da hodaš šumom i odjednom se ni iz čega stvori čovjek visok skoro dva metra oboružan nožem.» «I zato si to počela skakati po zemlji i čupati korov na sve strane?» nisam mogla suspregnuti prizvuk smijeha u glasu. «Da.» mama smrtno ozbiljna kimne glavom. Nastojeći opet ne prasnuti u smijeh, upitam je što je Joaqim uopće radio u šumi uz autocestu. «Ne znam, slijedio nas?» moja teorijom zavjere opsjednuta majka slegne ramenima. «Kako bih ja to znala? Sve što znam jest da sam tamo vidjela Joaqima. Bez sumnje. To je bio on.» mama energično zakima glavom i posluži se jednim čajnim kolačićem koji je stajao na vrhu oveće hrpe u staklenoj zdjeli. «A što ako se varaš?» Opet mi je jezik brži od mozga!!! Zapravo, pitanje je imam li ja uopće mozak. «Rochelle, nisam luda. Vidjela sam ga. Ozbiljno.» pogledala me onim meni dobro poznatim pogledom kojim mi je davala do znanja da prekinem raspravu jer njena mora biti zadnja. U teoriji je njena i ostala zadnja, ali ja sam ipak svojom rečenicom završila raspravu. «Pa dobro, ako ti tako kažeš.» obrisala sa si usta salvetom. «Nego, daj mi molim te reci, kako to da se zovem Rochelle? Zašto baš to ime?» Mama se zamalo ugušila kolačićem. Morala sam skočiti sa stolice i početi je lupati po leđima, dok na kraju nije iskašljala ostatke kolačića u salvetu koju sam joj bila dodala. «To je bilo vrlo profinjeno, da znaš.» sarkastično sam joj dobacila dok sam sjedala natrag na svoju stolicu. «Da ti donesem vode?» «Ne, ne treba, hvala» mama zahripa prije nego što je do kraja iskapila svoju kavu. «Kava će biti od jednake pomoći.» Dohvatila je još jedan kolačić (definitivno nije osoba koja uči na svojim greškama) i spokojno se naslonila na naslon stolice. «Da ti pravo kažem, ne sjećam se.» uspjela sam razabrati riječi iako je govorila punih usta. «Ne sjećam se zašto smo ti dali to ime. Možda zato što smo oboje voljeli jesti Ferrero Rocher?» mama se zamisli, dok sam se ja molila da se nečeg sjeti. Bilo čega. Jer, biti nazvan po slatkišu, makar toliko savršenom i ukusnom, stvarno nije bilo fora. Ili možda je? Mislim, Elinor će se to sigurno svidjeti, ali ipak… Moju je majku u razmišljanju prekinulo otvaranje vrata blagovaonice i Nadinin pozdrav. «Dobro jutro.» pozdravila nas je uz razgovijetno zijevanje. Bila je odjevena u široku plavu košulju sa bijelom dugmadi i široku bijelu trenirku. Kosa joj je bila skupljena u neurednu punđu, a na licu joj se nije vidio ni jedan jedini trag šminke. Čista suprotnost mojoj majci, koja je, nakon što smo obje uglas pozdravila Nadine, otišla u kuhinju da pristavi još jednu kavu. Ja sam pospremila nered koji sam prouzročila na stolu (savjet: nemojte u drhtavoj ruci držati žlicu punu mlijeka osim ako baš umirete od želje da prouzročite prvoklasni nered) i vratila se u svoju sobu. Bilo je skoro sedam sati i morala sam se spremiti za školu. Elinor je, za divno čudo, već bila budna. I obučena i počešljana. Počastila me velikim osmijehom i svojim cvrkutavim glasom obznanila: «Nema smisla da se voziš autom u školu, ionako ti treba pola sata. Teleportirati ćemo se.» «Vidiš, to meni nikada ne bi palo napamet. To da se teleportiramo.» nasmijala sam se i bacila na krevet. «Zato imaš mene.» veselo reče Elinor, izađe iz sobe i zatvori vrata. Sat vremena kasnije Pomalo zapuhana, stignem na prvi sat – povijest, taman kada je zvonilo. Nasreću, u učionicu još uvijek nije stigla profesorica Hector. Još se uvijek nisam u potpunosti navikla na teleportaciju, tako da sam jedva dočekala trenutak kada mi je tijelo klonulo na moje mjesto, predzadnju klupu u srednjem redu. Umorno sam uzdahnula i počela vaditi knjige iz torbe, kada sam začula tup udarac torbe o klupu iza mene. Što je poprilično čudno, ako uzmemo u obzir da iza mene nitko ne sjedi. Okrenem se i vidim dečka. Zgodnog dečka. Jako zgodnog dečka. Tamna kosa, plave oči, metar devedeset… dovoljno da privremeno izgubim dar govora. Primijetio me je nakon što sam ja oko pet sekundi zurila u njega poput neke luđakinje. Veselo mi se nasmiješio. «Hej!» rekao je. «Ja sam novi ovdje. Jučer sam došao. Tebe nisam vidio, iako sjediš ispred mene. Tako zgodna cura mi ne bi promakla.» Tako zgodna cura?? Dao mi je kompliment?? Tako ZGODNA CURA!!!!!!!!!!!!! Obrazi mi se zažare. Bila sam u napasti da spustim pogled, ali sam se nekako izborila za ono mrvu hrabrosti što sam je imala. «Uhh… da. Jučer me nije bilo u školi.» potvrdim, gledajući ga ravno u oči. «A zašto?» Čini li se to samo meni, ili mi je to namignuo??? Ma ne, samo mi se čini. Ili mu je nešto upalo u oko. «Paaaa…» Misli, misli glupa glavo, gdje si ono jučer bila? pomislila sam. Iz nekog se čudnog razloga nikako nisam mogla sjetiti zašto me jučer nije bilo u školi. «zakasnila sam.» nisam se mogla sjetiti boljeg opravdanja. «Aha. Kužim. A kako ti je ime?» opet se veselo nasmiješi. «Um…» zastala sam, kao da sam zaboravila svoje ime, što uglavnom ne ostavlja dobar dojam. «…Rochelle Fox.» «Lijepo ime imaš, Rochelle.» Novi Tip se opet nasmiješi. U očima mu zaiskri. «A ti?» mislim, to ga i nisam morala pitati. Mogao je i sam zaključiti da bi mi mogao reći svoje ime, jer ne mogu ga stalno zvati Novi Tip. Pogled mu padne na moju majicu. Da sam bjelkinja, moje bi lice sad poprimilo žarkocrvenu boju. Elinor je zamalo dobila srčani kada ju je vidjela. Bila je izblijedjele plave boje, a na njoj je bila slika jednog od meni najdražih bendova – Billy Talenta. «My Name Is Bastard's Son.*» Novi Tip se veselo nasmije. «I ti slušaš Billy Talent?» Ovaj tip mi se sve više i više sviđa. «Pa… da.» zastane. «Većinom.» nasmije se. «Zovem se…» «Josh Irons!!!» Okrenem se i ugledam Marissu kako nam prilazi na svojim visokim štiklama, sa ogromnim prepredenim osmijehom na licu. Usta su mi se naglo osušila od šoka, a utroba se smanjila za nekoliko brojeva. Bila sam potpuno zaslijepljena Novim Tipom i potpuno sam zaboravila na nju! I na to da me jučer nije bilo u školi jer sam bježala od nje. Joshevo se lice iz smiješka pretvorilo u zgroženu grimasu. «M…Marissa?» šokirano ju je pogledao kada mu je utisnula poljubac u obraz i ovila ruke oko vrata. «Da, to sam ja!» Marissa zacvrkuta, krajnje neprirodno. Pogledala me je onim svojim velikim hladnim očima. Izgledala je kao predator koji vreba svoj krhki plijen. «Zdravo Rochelle. Vidim da si upoznala mojeg prijatelja.» Josh ju je i dalje šokirano gledao. Nije rekao ni riječi, kao da je privremeno izgubio dar govora. Marissa se, i dalje čvrsto grleći Josha, nagnula prema meni i tiho siknula. «Bilo bi ti pametnije da se držiš podalje od njega, Rochie.» zadnja tri sloga je izgovorila sa krajnjim prezirom. «Znatiželja nije ubila samo mačku, već i lisicu.» Pustila je Josha iz čeličnog stiska i otišla sjesti na svoje mjesto. «Poznajete se?» sarkastično upitam Josha, koji je još uvijek zbunjeno zurio u Marissu. «Da. Nažalost.» Jedva sam zatomila osmijeh nakon njegove zadnje riječi. Josh je napokon odvojio pogled od Marisse. «Hodali smo u osnovnoj. Tri unepovrat izgubljena tjedna mog života.» frkne nosom i sjedne na stolicu. «Nisam očekivao da ću je ovdje zateći.» Već sam mu htjela postaviti novo pitanje, kada me on pretekne i prije nego što sam otvorila usta. «Samo, čudno je to.» opet je zbunjeno pogledao Marissu. «Što?» «Pa, nje nije bilo jučer u školi. Kao ni tebe.» oči su mu vragolasto svjetlucale. Ja sam se osjećala kao da me je pogodio grom. U tom trenu je profesorica Hector ušao u razred, pa sam, puna novih strepnji, okrenula leđa Joshu. «Ali kako?» upitala me je Elinor na velikom odmoru, dok smo sjedile u dvorištu na zidiću i pile sok. «Bila je ovdje i smijala se onoj curi... Vidjelo ju je i pola škole. Mi smo je vidjele.» «Ne zaboravi, i mi smo bile ovdje, pa smo otišle, jer smo vidjele nju. Možda je ona otišla jer je vidjela nas.» tiho dometnem, jer je pokraj nas prošla vesela grupa djevojaka. «Otišla je zato što je vidjela tebe, točnije, jer zna da ti čitaš misli.» «Ali zašto bi ona pobjegla od nas? Mi bi smo se trebale bojati nje? Osim ako…» u Elinorinim plavim očima zasvjetluca nova ideja. «…osim ako nešto…» «…skriva.» dovršim njenu misao. «Točno.» Elinor kimne glavom i otpije još jedan gutljaj soka, prije nego što ga ubaci u koš za smeće od nas udaljen dvadesetak metara. «Nadam se da TO nitko nije vidio.» prijekorno progunđam, dok se Elinor samo nasmije. Ovaj je post trebao biti objavljen još prekjučer, ali imala sam male nesuglasice sa roditeljima, pa... Ma nije važno, važno je da je danas objavljen! A sada je vrijeme za jednu reklamu! Nakon dva neuspješna pokušaja HPFF bloga, otvorila sam Dusty. Znam, znam, ionako imam već četiri bloga s pričom, ali ovo je HPFF!!!! I mislim da je radnja dobra. Sutra ili prekosutra ću objaviti prvi post, pa ako ste zainteresirani za čitanje, javite mi! Puse ostavljam!!! *My Name Is Bastard's Son - stih iz pjesme River Below, Billy Talent We Walk
- Da. Nažalost, tako je. – Elinor se naslonila na vitrinu prepunu skupocjenih drangulija. Povukla je prst po staklenoj pregradi. Blagi smiješak joj je zatitrao na licu. Prašini nije bilo ni traga. Pa naravno – kada bi mama pronašla i najmanji tračak prašine na svojim vitrinama, u napadu bijesa bi dala odrubiti glavu svim sluškinjama. Ništa gostima ne smije upropastiti pogled na njeno blago, a kamo li prašina! Svi moraju vidjeti prastare precijenjene satove i knjige na nerazumljivim jezicima, i svi im se moraju diviti, te svi moraju zavidjeti mojoj mami što je toliko glupa da kupuje takvo smeće te samo gomila predmete i troši pare zaludu. - Sigurno? – upita nas još jedanput, kao da nije dobro čula Elinorin odgovor. Tiho zastenjem. Šteta što nije bilo nijedne druge čarobnice u kući. Prije bih se obratila svojoj majci nego njoj. Elinor ovaj put nije htjela trošiti dah, već je samo kimnula glavom. Nalazile smo se u dnevnom boravku, nesumnjivo najljepšoj i najvećoj prostoriji u kući, pardon, kućerini. Nalazi se u zapadnom krilu, na drugom katu. Veliki prozori postavljeni uz sam strop su propuštali dovoljno svijetla, ali preko nekih su bili navučeni crveni zastori od baršuna, stvarajući prigušenu atmosferu, čak i kada sunce sja svom snagom. Na stropu boje meda je bio pričvršćen veliki brončani luster, sa dva tuceta svijeća, koje su se nekim čudom palile svake večeri, iako nikada nisam vidjela sluškinje kako se penju uza skale sa gomilom šibica pod miškom da ih upale. Sada mi je jasno da je to sve napravljeno uz pomoć čarolije. Moja majka jednom pucne prstima i Hop! sve je sređeno. Zidovi su bili obloženi mahagonijem na kojemu su bili izrezbareni ukrasi, cvijet, zvijezda i mjesec, ponavljajući se u pravilnom nizu. Dugački crveni tepisi su se protezali od jedne do druge strane prostorije, poput uskih staza. Pritom nije dolazilo do preklapanja ili dodirivanja – moja majka je bila perfekcionist. Pod je bio od bijelog mramora, bez ogrebotina ili ikakve naznake nesavršenosti. Na svakih sedam metara su postavljene grupice za sjedenje od tri naslonjača i jednog stolića oko njih. Na svakom stoliću je stajala po jedna svijeća. Uza zidove su bile naslonjene raznorazne vitrine u kojima se moglo naći svakakvih čuda, od porcuanskog posuđa, preko srebrenih pladnjeva, pa sve do dragog kamenja. Nakita je bez sumnje bilo najviše – moja majka je stvarno padala na skupocjen nakit. U središtu prostorije, na velikom okruglom tepihu crveno – zlatnom pepito uzorka je ponosno, poput kakvog prijestolja, stajao okrugli stol. U cijelosti napravljen od mahagonija, savršeno se stapao sa zidovima, pa bi, da nema pretrpanih vitrina, bio gotovo neprimjetan. Oko njega su bili poslagani naslonjači, veliki i topli, poredani po sistemu crven – zlatan – crven – zlatan. Bilo ih je osam. Ne znam zašto ih je bilo toliko, gostima je salon bio mnogo draži od dnevnog boravka, valjda zato što je tamo bio bar. No uza sve navedeno, ima još jedna sitnica koja razlikuje dnevni boravak od ostalih prostorija. Kamin. O da, u dnevnom boravku, nasuprot vitrine sa parfemima (kojoj se nitko ne usuđuje približiti jer smrdi toliko grozno da može omamiti čovjeka), postoji kamin. Visok je oko metar i četrdeset, a širok dva i pol metra. Grijemo se na drva svake zime. Tada se iz kreveta u svojoj sobi selim u jedan od naslonjača nedaleko od kamina, ponesem dobru knjigu, pokrijem se dekom i - uživam. Ili si napravim kokice i gledam neki film na ogromnoj plazmi iznad kamina. Ili uživam u epizodama svoje omiljene serije, Stažista (Scrubs). Kada je vruće i kada nam ne treba grijanje, mama, točnije, njene sluškinje, preko kamina navuku debele zavjese koje je mama kupila od krijumčara za gomilu love jer ih je, navodno, oslikao Leonardo Da Vinci, a nijedan povjesničar ne zna za njihovo postojanje. - To sve mijenja. – neodređeno kaže Megan i odloži novine na okrugli stol. Sjedila je u crvenom naslonjaču. Skine naočale i spremi ih u kutijicu. Nespretno si protrlja oči i uzdahne. – Koliko je to sati? - pogleda na veliki okrugli sat na drugom kraju prostorije označen rimskim brojkama, čiji je polumjer oko sedamdeset centimetara. – Tek osam i pol. – pogleda u sjajni mramorni pod. – Hm. Pa dobro cure – podigne glavu. U očima su joj plesale svjetlucave iskrice. – idite vi gore u svoju sobu i radite što god već želite. Ja ću obavijestiti sve čuvarice da što prije dođu na hitan sastanak. Ovako više ne ide. Obje smo brzo kimule glavom i izgubile se iza drvenih vrata koje su vodile prema glavnom hodniku i stepenicama. Kada sam se okrenula da za nama zatvorim vrata (Elinor nikada nije zatvarala vrata, niti se ikada se osvrtala za sobom da vidi idem li za njom – uvijek je gledala unaprijed, i doslovno i u prenesenom značenju) vidjela sam da Megan više nije bilo u dnevnom boravku. Već je teleportacijom sigurno prešla sve prostorije u potrazi za telefonom. * Cady je voljela šetati šumom. Smirivala ju je ugodna zelena boja koje je bilo u izobilju, pojava malih šumskih bića, makar i na trenutak, je bila dovoljna da joj uljepša dan, a vjetar u njenoj riđoj kosi koji sa sobom nosi miris cvijeća i svježe trave bi je uvijek uvjerio u to da na ovom umjetnom svijetu još uvijek postoji ljepota u svojem najčistijem i prirodnijem obliku. Danas je u šumi bilo poprilično svježe i blatno te je požalila odluku da čizme za kišu ostavi kod kuće. Nije da joj je bilo hladno, njoj nikada nije bilo hladno, ali joj je bilo žao što je morala uništiti tako lijepe sandale. A još su k tome bile i nove. Kakva šteta! Polako je šetala i upijala ljepotu šume. Sakrila je ruke duboko u džepove svojih traperica, da slučajno ne bi poletjele prema svom tom cvijeću i iščupale mu podareni život iz grla. Krošnja je bila gusta, ali većinom su prevladavala listopadna stabla, nježnih svijetlo zelenih listova i meke, nježne kore, za razliku od onih oštrih, suhih i surovih kora kao stvorenih za zimzelena stabla tamnozelenih listova, naučenih na borbu za preživljavanje. Tu i tamo bi se na svježoj travi pojavile mrlje sunca, a pojedine su poskakivale po Cadynim ramenima, pjegavim obrazima i neobuzdanim uvojcima. Zaustavila se pokraj jednog hrasta. U njegovu je koru bio urezan nekakav čudan znak. Cadyno srce se zgrči od boli i zgražanja, kao i njeno lice. Kako netko može nešto takvo napraviti? Cady prisloni svoju ruku na rezbariju. Zrakom oko njene ruke se razlije sjajna narančasta svjetlost. Za nekoliko trenutaka Cady odmakne ruku. Rezbarije više nije bilo. - Nema na čemu. – Cady uljudno odvrati na nečujnu zahvalu drveta i produži dalje. Hodala je kroz redove stabala, pritom pazeći da što manje uništava travu. Mogla je i letjeti, tiho kliziti pokraj grmova i cvijeća, ali ona nije voljela letjeti. To nije u skladu sa prirodom, to da čovjek leti. Neka njena ambiciozna kćer leti. Ona neće, osim u krajnjim situacijama. Cady uzdahne i sjedne na najbliži panj. Elinor… Cady voli Elinor, kao i svaka majka svoju kći. Ali… Cady ima osjećaj da Elinor nešto zna… više od nje. Više nego što bi trebala. Previše za njena malena pleća. Svi su uvijek jako poštovali Elinor, najpametnija je od svih čarobnica, najsnalažljivija i najmoćnija. I Cady je bila ponosna na nju. Ali i bojala se za nju, jako se bojala. Bojala se da je ti epiteti koji je krase ne odvuku u propast. Da se precijeni, da si zacrta previše visok cilj. I da ne uspije. Jer Cady zna da bi to slomilo samo naizgled psihički snažnu Elinor. S druge strane… Rochelle... Cady nikada nije upoznala nijednu osobu sličnu njoj. Tako tihu i mirnu, ali jasno vidiš da joj u očima plamti vatra. Snažna i hrabra vatra pobjednice. Nemiran, ali i razuman duh koji sam čeka da ga se oslobodi, kao bivša gusjenica koja želi rasparati svoju kukuljicu i pokazati svijetu kako se čekanje isplati, jer je sada postala predivna leptirica. Cady je jako voljela i Rochelle. Smatrala ju je potpuno odraslom, sebi ravnom. «Ma što sebi ravnom, ona je starija od mene! Ako je itko među nama dijete, onda sam to ja!» Cady se veselo nasmije. Nekoliko vrabaca odleti sa obližnje krošnje. Zar je moguće da je prije nisu primijetili? Cady se osvrne oko sebe i shvati da nije sama. Iza obližnjeg grma je zapazila nečiju sjajnu crnu njušku. Cadyne plave oči se zaokrugle. Srna! Srela je srnu u šumi! Polako počne puzati prema srni, da je ne preplaši, sa znatiželjnim smiješkom na licu. Više joj ni sandale, a ni traperice nisu bile važne. Koga briga. Nabavit će nove. «Samo ću je podragati, to je sve! Srna!» ushićeno je razmišljala, poput trogodišnjeg djeteta, dok su joj žuti maslačci škakljali nos. - Srnice – Cady zazove malenu smeđu životinju koja se priljubila uza grm – malena srnice, dođi. Neću ti ništa! Srna na svojim krhkim nožicama pobjegne sve do obližnjeg stabla. «Ufff» Cady otpuhne jedan pramen kose koji joj je pao preko lica. «Gdje je Megan kad ti treba…» - Srno, srnice! – neumorna Cady opet zazove. – Dođi, molim te! Ovaj je put uspjela. Srna je, omamljena Cadynim blagim glasom, stala kao ukopana, ali ostane okrenuta leđima. Cady se zadovoljno nasmiješi. Ustane i počne polako prilaziti srni. - Tako treba, dobra srna… Evo vidiš da ti neću ništa! – pogladi srnu po leđima i počne je češkati iza ušiju. Imala je tako divnu dlaku. Srna je plaho pogleda u oči. Cady joj se nasmiješi. Nedugo zatim počne vrištati. Srna više nije imala mekanu, toplu dlaku. Ne. Cadyni su prsti klizili po hladnoj, kamenoj stjenci kipa srne koja je do prije samo nekoliko minuta skakutala po šumi brsteći travu. * - Pa gdje si ti? Zašto nemaš mobitel? Znaš kako sam se prepala… - čim je ušla kroz vrata, Nadine je zasula Cady bujicom riječi. A ona nije imala snage odgovoriti. - Cady? Cady? Što se dogodilo? Zašto ne otvaraš oči? Otvori oči! Cady! Cady! – Nadine je zbunjeno poskakivala oko Cady. Cady napokon progovori. - Donesi mi naočale za sunce, molim te. – prije nego što je Nadine išta uspjela reći, Cady doda. – I brzo, ništa ne pitaj. Sve ću vam sad reći. Za nekoliko trenutaka, Cady osjeti Nadininu toplu ruku na svojoj. - Evo, izvoli. - Hvala. – Cady stavi sunčane naočale na nos. Malčice su je žuljale i sve oko nje je bilo smeđe, ali barem je mogla vidjeti kako Nadinino lice mijenja svoj izgled, a ne kako se zaustavlja na jednoj grimasi ostajući takvo zauvijek. - Gdje su ostale? – Cady upita Nadine. - U dnevnom boravku, za okruglim stolom. - Savršeno. – Cady se pokuša nasmiješiti, ali je u ogledalu vidjela da je taj njen smiješak zapravo bio grimasa radi zubobolje. Cady i Nadine se zapute do dnevnog boravka. Tek je na vratima Nadine primijetila kip srne koji je, čarolijom vezan uz Cady, letio za njima. - Zar je nekome rođendan? – Nadine je tiho upita dok su koračale prema stolu. Bila je vidno zabrinuta. Da to možda nije razlog njihova okupljanja? - Ne, nažalost nije. – Cady joj odvrati i sjedne u jedan od tri preostala prazna naslonjača. To što je njena kćer sjedila za stolom je nije pretjerano zapanjila, iako je trebala biti u školi. Elinor je cijelo gradivo bilo u malom prstu. Znala je sve svoje udžbenike napamet. Ali to što je Rochelle bila tu s njima… e to je već bilo zabrinjavajuće. Što se dogodilo? - Kada smo se napokon svi okupili – Megan oštro pogleda Cady, na što se potonja nasmije. – možemo vam priopćiti strašnu vijest i vijećanjem odlučiti što ćemo poduzeti. Kao što neke od nas znaju,… - Mogu li ja prije? – upita Cady. Nije bilo lijepo ovako upadati, ali više nije mogla čekati. - Pa dobro Cady, ako misliš da imaš reći nešto važnije od ovoga, reci. – Megan stisne usne i zavali se duboko u naslonjač. Cady uzdahne. Nakon ovoga bi se ona trebala povući i opet prepustiti riječ Megan. To bi barem bilo pristojno. Ali ponekad se za pristojnost nema vremena. - Pa – Cady nastavi, na Meganino očito zgražanje – evo. – i okamenjena srna se, zajedno sa još nekoliko okamenjenih puževa, polako spusti na sredinu stola. Svima zastane dah. - Što je ovo? Nekakva šala? – prva se sabrala Megan, koja Cady nije oprostila drsko prekidanje usred njenog izlaganja. - Ne. – Cady si popravi naočale na nosu. – To sam ja napravila. - Si-sigurno? – Enchantelle oprezno upita. U ruci je držala jednog okamenjenog puža, pomno ga razgledavajući. - Da. Stopostotno. – Cady kimne. - Ali… to nije loša vijest, Cady! Imaš novu moć! – veselo poskoči Nadine. - Da, skamenjivanje svih živih bića osim biljaka. U, kako zabavno! – Cady frkne. – Ja sam opasna! Opasna za obične ljude! Mogu na putu do galerije samo gledati slučajne prolaznike u oči i već imam dovoljno kipova za izložbu! A i da ne izlazim vani, opasna sam za sluškinje! I opasna sam… – Cady proguta knedlu. – Opasna sam za vas. Ovo je grozno! A naočale ne mogu nositi STALNO. Uostalom, već mogu proricati sudbinu! Dobro, u zagonetkama je i nikome ne služi, ali ipak… - tu više nije mogla izdržati. Pukla je i počela je plakati. Enchantelle odmah dođe do Cady i zagrli je. Lijevi rukav njene crne dolčevite je bio natopljen Cadynim suzama. - … ne želim ovu moć… - Cady je jecala. - Ššššš, Cady. Sve će biti u redu, sve. Vjeruj mi. – Enchantell je kleknula u razini Cadynih očiju, dok je Cady uporno okretala glavu u drugu stranu, izbjegavajući njen pogled. – A sad skini te naočale. Odmah. - Ne, neću! Jesi li luda? – Cady je zapanjeno pogleda. – Ako želiš svoj kip u prirodnoj veličini, naruči ga! - Cady, neće mi biti ništa. Zar ne znaš kako ide mit o Meduzi? – Enchentelle je upita. - Znam ali… - Cady zastane na trenutak. – Zar želiš reći da sam Meduza??? Gorgona??? ČUDOVIŠTE??? – uhvati se rukama za glavu, provjeravajući jesu li joj kosu već zamijenile zmije. - Meduza nije bila čudovište, samo je bila neshvaćena. Ona nije htjela biti čudovište, ali nije imala izbora. – Elinor se oglasi prvi put otkako je ušla u kuću. - Eli, ispričaj nam ponovno mit o Gorgonama, bez Meduzinog tragičnog kraja, molim te. – Megan zapali cigaretu i digne noge na stol od mahagonija, ignorirajući Enchantellin prijekorni pogled. Rochellina perspektiva - Tri sestre, Stena, Eurijala i Meduza. Stena je bila poznata po svojoj snazi. Eurijala po tome što skače daleko. Meduza, najsmrtonosnija među njima, je bila besmrtna, dok su Eurijala i Stena mogle umrijeti. Imala je zmije umjesto kose i tko god bi je pogledao u oči bi se skamenio, osim njenih sestara, koje su bile imune na njen pogled. – Elinor je sve to izrecitirala bez predaha, kao da čita iz enciklopedije. Ja sam bila potpuno zapanjena svim tim novim podacima. Meduza je imala sestre? One se uopće nisu spominjale… U mitu kako je Perzej odrubio glavu Meduzi nije bilo ni riječi o njenim sestrama. Ili se varam? - Kao što vidiš, nema brige. Mi smo ti sestre, Cady. Skini naočale. Nećeš nas skameniti. – Nadine ju je ohrabrivala. - Ne! – Cady je i dalje energično odbijala. – Bojim se! Iskreno, i ja sam se bojala. Ja nisam Cadyna sestra. Što ako me skameni? Ili što ako Elinor skameni? U mitu nema ni riječi o Meduzinoj kćeri. - Skini naočale. –kaže joj moja mama. Ajoj. Poznajem taj glas. Zaliha strpljenja Enchantelle Fox se polako topi poput snjegovića na suncu. - Pa neka vam bude. Ali ako vam se što dogodi, same ste si za to krive. – Cady sagne glavu i skine naočale. Digne glavu i otvori oči, ali nije gledala u nas, već u plavo nebo koje se skrivalo iza baršunastih prozorskih zavjesa. Znala sam da su svi napeto promatrali njene oči. Nisu se promijenile, kao što sam očekivala. Još su uvijek bile onako predivno plave, poput neba u proljeće. Ako su ovo oči ubojice, ja sam avion. - Tko će prvi? – Cady upita. Divno. Kao da nas pita tko prvi želi iskoračiti iz vrste, pa će onda ona odlučiti hoće li nas streljati ili ne. Nitko se nije javio. - Dakle, ipak ne vjerujete u to da će sve biti u redu, zar ne? Krasno. Stvarno vam hvala na vjeri i podršci. – Cady posegne za naočalama. Moja mama ih prva zgrabi. Cady je potpuno nesvjesno pogleda. Pogledi im se sretnu. Jednu sam cijelu sekundi vjerovala u to da upravo gledam smrt svoje majke. Nešto se u meni prepolovilo. Nisam to htjela. Nikako. Gledale su se tako neko vrijeme, kao da ne shvaćaju što se dogodilo. Sve nas je iz sna prenuo Elinorin veseli vrisak. - Hej! Ništa se nije dogodilo! Ništa!!! – i potrči u zagrljaj svojoj majci, koja je počela plakati od sreće. - Hura!!! – Nadine vikne i baci se Megan oko vrata. Ja ustanem iz zlatnog naslonjača i priđem svojoj majci. - To je bilo hrabro. – kimnem glavom. Mislim da je zaslužila pohvalu. - Ne, nije. Vjeruj mi, nije. – blago se nasmiješila. Htjela sam pitati zašto, ali nisam, samo sam je zagrlila, čvrsto, najčvršće. Obje smo počele plakati. - Oprosti mi. – uspjela je prekinuti jecaje i izgovoriti jednu normalnu riječ. - Nemam ne čemu. – rekla sam i poljubila je u obraz. Ona je mene pogladila po kosi. Šmrcnula sam još jedanput i još je čvršće zagrlila, zatvorivši oči, jer ionako ništa nisam vidjela kroz koprenu suza. Post posvećen... VAMA. Svima vama. =) Ideja da Cady ima tu opasnu moć mi je pala napamet dok sam, po valjda 100. put čitala jedinog Dylan Doga kojeg posjedujem, «Meduza», a koji je u mojem vlasništvu već tri godine. Stvarno volim grčku mitologiju, i ova mi se zamisao odmah svidjela. Znam da mi je trebalo dugo da napišem novi post, ali nekako nisam imala inspiracije, više sam se bavila planiranjem radnje i uplitanjem likova i osoba iz prošlosti u priču, nego pisanjem. Ali barem se isplatilo – većinu toga sam isplanirala, ali tko zna, možda dobijem još neku bolju ideju, pa iznenadim i samu sebe! Evo, ovo je prvi post u kojem sam stvarno nešto opisala. Mislim, ja ne mogu opisivati onako savršeno kao Cornelia Funke (po stilu najbolja spisateljica na planeti, ali mi ipak nije najdraža, to mjesto zauzima legendarni E. Kishon, čije sam knjige gutala sa devet godina), ali ovo bi se moglo nazvati opisivanjem. Inače ne volim pisati opise kao ovaj opis dnevnog boravka, uvijek imam dojam da su preteški i da uguše radnju, ali kada ću riskirati ako ne sad? Molim vas da mi kažete svoje mišljenje, jer ovo je moja dilema broj jedan kada je posrijedi pisanje. Dakle, je li ovaj opis bio pretjeran? Unaprijed hvala na odgovoru. =) Znate da vas volim najviše, zar ne? Nadam se da znate. Jer jako mi, jako puno svi vi značite. Surrender
Na moje omiljeno mjesto, koje je, nekim čudom, uvijek slobodno. Skinula sam svoje pilotske naočale i pogledala Elinor, koja je znatiželjno promatrala našu dosadnu školsku zgradu. Izgledala je kao i sve ostale škole – otužna svijetlo narančasta fasada, dosadni bijeli prozori, neki grafit tu i tamo, velika dvokrilna smeđa vrata... Kladim se da arhitetki već imaju predloške za njihovu izgradnju. A ni učenici nisu bili nešto maštovitji – svi su izgledali isto. Od glave do pete u crnom, čak i oni koji nisu darkeri, skejte, široka odjeća... Kao mali klonovi. I sada se ti oblači drukčije od ostalih, ako imaš petlje. E pa ja sam je imala. Samo što me moda baš i ne zanima, pa se nisam nešto pretjerano trudila. Pilotske naočale sivo – plavih stakala, kričavo plavi top i bijele trapezice. I kričavo nezaobilazne starke. Iako je već studeni, ovdje je bilo poprilično toplo, oko 25 stupnjeva. Takva je klima. Ne zaboravimo i sniježnobijelu torbu na jedno rame. Prepunu bedževa. Kosa u visokom repu. Labello na usnama. Fin. Ne treba mi ništa više. Elinor je, s druge strane, jako voljela modu. Nije se, kao ni ja, baš voljela šminkati, ali odjeća... Uske narančaste traperice, crvene starke i žuti top. Od šminke samo sjajilo u boje breskve. Kosa joj je stršala na sve strane, kao lavlja griva. A kao protuteža svemu tome, imala je crnu torbu na jedno rame, potpuno običnu, bez ikakvih dodatka. I najljepši detalj – ogroman osmijeh od uha do uha. Možda zvuči kao da je izgledala pomalo poremećeno. Međutim, izgledala je sjajno. I tako se isticala među svim ovim crnilom. - Spremna? – upitala sam je. Kimnula je glavom i, prije nego što sam išta izgovorila, izletjela iz auta. Nasmijala sam se. Elinor je tako super. Uvijek puna iznenađenja. Vječno ću biti zahvalna onome tko mi ju je poslao. Tako mi je drago što se ona doselila k nama. Točnije, sada sve božice žive u našoj, hm, vili. I još uvijek imamo višak soba. Zaključala sam auto i prebacila si torbu preko ramena. Lišće je šuštalo pod mojim kričavo zelenim starkama. Pogledom sam tražila Elinor. Naslonila se na visoki čempres i gledala u smjeru škole. Mrštila se. - Pročitala sam misli nekim učenicima. Bože, o kakvim glupostima razmišljaju! Nadala sam se da ću naići na barem nekoliko normalnih ljudi. Glasno sam se nasmijala. - Pa, meni je trebalo samo mjesec dana dok nisam upoznala svoju ekipu. A ja ne znam čitati misli. Tebi će, Elinor, biti mnogo lakše jer posjeduješ tu moć. Ali prije toga – upoznat ću te sa svojim društvom. Nasmiješila se i skakutajući krenula u smjeru školskih vrata, gdje se već skupio popriličan broj učenika. Jedva smo se progurale kroz masu učenika koji su stajali ispred vrata. Vrataru sam objasnila da Elinor treba otići ravnatelju da dobije raspored sati. Ona je, nažalost, godinu dana starija od mene pa nećemo ići u isti razred. Hvala ti Bože, ovo je bio onaj simpatičniji, stariji vratar. Ljubazno nas je propustio i Elinor i ja smo krstarile hodnicima sve dok nismo došle do ravnateljevog ureda. Točnije, ravnateljičinog. Gospođa Marqez nas je ljubazno pozdravila i dala Elinor raspored sati. - Ostalo će ti objasniti gospođica Fox. – nasmiješila se. Gospođa Marqez je bila jako ljubazna i stara, ali ipak je bolje ne zamjeriti joj se. Izašle smo iz škole, iako je ostalo još samo pet minuta do zvona. Sada je dvorište bilo puno. Pažnju mi je privukla velika grupa učenika koji su se okupili oko nečega jako zanimljivog. - Fight! Fight! Fight! – vikali su. Nije me zanimalo gledati kako se netko tuče pa sam sjela na zidić blizu škole. Mojih prijatelja još nije bilo. Nije ni čudo – uvijek su kasnili. Elinor je zgroženo gledala prema okupljenim učenicima. - Ne... – tiho je izgovorila. – Nemoguće... Zapanjeno sam je pogledala. - Elinor? Pa zar se u tvojoj staroj školi nikada nitko nije potukao? Ali ona mi nije odgovorila. Samo me je povukla za ruku i odvukla do okupljene mase. Nisam znala da je toliko snažna! Nekako smo se probile kroz zbijene redove učenika i vidjele što privlači toliku pažnju. Norah, najpopularnija djevojka u školi, je nešto razjareno vikala. Lice joj je bilo crveno od bijesa, a njene plave kovrče su ljutito poskakivale naglašavajući svaku njenu kretnju. Druga djevojka koja ide u moj razred, Marissa, arogantno se smijala. Norin bijes ju je očito jako zabavljao. Kao i količina i smijeh publike koja je znatiželjno pratila događaj. U rukama je držala škare i... nekoliko dugih plavih uvojaka. Tek sada sam primijetila da Norina kosa nije toliko savršena kao prije. Marissa se opet arogantno nasmije. Uvijek je voljela raditi spačke drugim ljudima. Jedino što je voljela više od toga je to kada je u centru pažnje. Iako je ugnjetavala sve oko sebe i iako je bila umišljena, nije mi bilo žao Norah. Nije ni ona bila svetica. Elinor mi je zarila nokte u kožu i odvukla me od mase. Sada su već svi učenici promatrali Marissinu predstavu, u kojoj Norah nije bila ništa više doli malog lutka za mučenje. - Rochelle – zarežala mi je u uho – idemo odavde ODMAH! Zbunjeno sam je pogledala. - Ali, Elinor, ovo je tvoj prvi dan škole! Ne možemo samo tako markirati... Elinor me je uhvatila za ruku i zavrtilo mi se u glavi.Sve oko mene se počelo okretati ogromnom brzinom. Vidjela sam jedino Elinor, čije se lice grčilo, kao da je nešto boli. Zatvorila sam oči, i, kada sam ih ponovno otvorila, nismo bile ispred škole, na prepunom školskom dvorištu, okružene učenicima. Ne, sada je sve oko mene bilo... „ZELENO??? LIŠĆE?“ zbunjeno sam raširila oči maksimalno. „Stojimo na DRVETU???“ Od šoka nisam mogla ni progovoriti. „Kako to da smo na drvetu??? Pa Elinor me i dalje drži za ruku. Ne osjećam ništa pod nogama... A ne želim pogledati dolje. Ipak se ja bojim visine.“ - To ti je pametna odluka, Elle. Ne gledaj dolje. – začula sam Elinorin blagi glas. – Zatvori oči. Poslušala sam je. Osjetila sam kako mi zrak struji pokraj kože. Noge su mi dodirnule, nadam se, čvrsto tlo. - Sada možeš otvoriti oči. – Elinor mi je pustila ruku iz svojeg čeličnog stiska. Otvorila sam ih i... srušila se na travu. Jednostavno nisam osjećala noge. Kao da su bile oduzete. Iz pluća mi je bio isisan sav zrak. - Koji... si... to... vrag... napravila...? – zadihano sam upitala Elinor koja se zabrinuto nadvila nad mene. - Eh... ovaj... to ti je bila telportacija. – nasmiješila se – Nisam baš iskusna u ovome pa sam pogriješila i teleportirala se na stablo... ali onda sam nas spustila leteći. Teleportacija je poprilično zahtjevna. – slegne ramenima, kao da se ispričava. -. A ovo što se tabi dogodilo, to ti je od teleportacije. S vremenom se navikneš. - Možeš se teleportirati? Kako to? Mislila sam da možemo jedino letjeti... Nasmiješila se. - Ne, možemo se ili samo teleportirati ili samo letjeti. Ja mogu oboje. A svaka od nas ima i posebne moći koje nijedna druga ne može imati. Recimo, ja čitam misli, a Cady... ali o tome poslije, kada dođemo kući. Tada sam se sjetila zašto ja ležim na travi bez daha. Zašto smo se teleportirale. Zašto idemo kući, a ne u školu. Točnije, sjetila sam se da ja NE ZNAM razlog. Hitro sam se uspravila. - Elinor – oštro sam je pogledala – zašto ja sada markiram? Mirno je odgovorila. - Jer nam je život u opasnosti. Zgroženo sam je pogledala. - Još nije – brzo se ispravila – ali mogao je biti - A zašto, ako smijem znati? – skočila sam na noge. Nije da baš volim školu, ali ne volim markirati. Elinor uzdahne. - OK... – zastane na nekoliko trenutaka. – Kako se zvala ona djevojka koja se svađala s onom drugom u krugu? - Plavuša? - Ne, crnka. - Oh... Marissa. – brzo joj odgovorim. - Puno ime Rochelle. MORA imati dva imena, jednostavno mora. - Uhhh... pa preziva se Downs.. to je sve što znam. Elinor duboko uzdahne. - Drugo joj je ime Aileen, Rochelle. Marissa Aileen Downs. M.A.D*. Ona je božica. Zgranuto sam je pogledala. - Bivša, pobiješnjela* božica koja se udružila sa tvojim ocem, Lucom, prije mnogo, mnogo godina, dok još uvijek nije bio uzeo identitet Luca Ferra. * Prije svega, imam još dva nova bloga s pričom. Nemojte pasti u nesvijest, samo kliknite na linkove - Jill i Twins. Prvo poglavlje na Jill baš i nije nešto, ali Twins... čak se i meni sviđa. =) A sada o postu. Uf. Nakon puno, puno vremena, imam novi post. Meni nije baš nešto, ali ako se vama sviđa... Ovo pišem sa maminog kompa – uspjela sam ga se dočepati na nekoliko sati. Moj je na popravku. Pokvario se baš dok sam pisala ovaj post prije dva tjedna. Ne znam kada ću objaviti novi post. Stvarno ne znam. Ali znam da će slijedeći biti na Stephanie. A sada vam idem javiti za post. Ljubim!  Tehnički problemi
Novi post neće doć ubrzo. Ne, napisan je, u pitanju su tehnički problemi. Komp mi je pokvaren. =( Ne znam kad će se popraviti. Ovo pišem preko svog iPoda, a to je vrlo zamorno. Javljajte mi za postove i dalje, čitat ću vas sve, ali ne očekujte duuuuuge kommove. Ovdje nemam ni copy-paste. =( Ljubim vas!!!!!! Surfing With An Alien
- OK, jesam li ja to samo sanjala ili je sve ono istinito? – upitala sam je. Skakutala je ispred mog velikog ormara popunjavajući svaki slobodni kvadratni centimetar svojom odjećom. Nasmiješila se. - Da, sve je ono istinito. Tako je bilo i meni kada sam prvi put doznala za sve. Preplaši čovjeka, zar ne? – okrenula se prema meni sa vragolastim osmijehom. - Da. Valjda. Ali ne znam jesam li još uvijek ljudsko biće… - zbunjeno sam promrmljala. Doskakutala je do mene i bacila mi se oko vrata. - Jooj, Ellice, pa jesi. Ti si i dalje čovjek. – zastala je i malo nakrivila glavu. – Čovjek sa nadljudskim sposobnostima i najneobičnijim roditeljima na svijetu, ali i dalje čovjek. Morala sam se nasmijati. U ovih nekoliko kratkih sati koliko sam poznavala Elinor, zaključila sam da oko sebe isijava sreću i veselje. Poput sunca je. - Oh… oprosti, moram sići. Moram pomoći mami… - skočila je na noge i odskakutala iz sobe brzinom munje. Zvuk njezinih koraka je odzvanjao hodnikom. Zamro je tek kada se počela spuštati stubama i ostavio me samu sa svojim mislima. Misli su mi sporo protjecale – i dalje sam bila u popriličnome šoku. Sjedila sam u crvenom naslonjaču u salonu u krajnje čudnoj atmosferi. Oko mene su sjedile četiri žene. Četiri totalno neobične žene, Nadine Brooks, Megan Kieds, Cady Nomino i moja majka, Enchantelle Fox. Nadine je pušila cigaretu i lijeno razgledavala staklene vitrine u kojima su bile izložene sve dragocjenosti u našoj kući. Nije skidala pogled sa ogrlice koju je krasio veliki crveni rubin. Megan, začudo, nije prigovarala i žalila se na sve na ovom svijetu kao obično. Samo je mirno sjedila na tamnoplavoj stolici bez naslona. Previše mirno za nju. To mi je bilo sumnjivo. Cady Nomino je sjedila na grimiznom trosjedu i preplašeno zvjerala očima po prostoriji. Sa svojom dugom riđom kosom, svijetlom puti i plavim očima izgledala poput nezaštićenog cvijetka naspram moje tamnopute i tamnokose majke, koja me je uporno izbjegavala pogledati u oči. Htjela sam je pitati što se događa. Što one rade ovdje. Njene prijateljice. Njene BIVŠE prijateljice, koliko se ja sjećam. Nije da su mi mrske, ali… jedino mi je Cady simpatična, ali i ona je poprilično osebujna… Ne, čudna. To je prava riječ. Nitko nije ni riječi progovorio otkada sam ušla u prostoriju, a čisto sumnjam da su živo pričale prije nego što sam im se ja pridružila. Nadine mi je pri ulasku uputila oštar pogled. Ne, nije bio prijeteći, više je bio… pogled procjene. Kao da procjenjuje jesam li dovoljno dobra… Kada je Elinor doskakutala u prostoriju, nitko joj nije uputio pozdrav, čak ni ja. No to njoj očito baš i nije smetalo. Imala je blistavi osmijeh na licu, a u rukama je nosila malog, čupavog psa. Onog psa koji je bio zaslužan za moje nasilno buđenje. Bila je obučena u uske crne hlače i crnu majicu golih leđa. Dovukla je jednu od plavih stolica za stolom iza trosjeda i postavila ju je na sredinu prostorije, tako da je svi mogu vidjeti. Zastala je na trenutak (vjerojatno da nam pogleda misli) i namrštila se. Prvi put sam je vidjela namrštenu. To mi nije ulijevalo hrabrost. Definitivno nije. Ali odmah potom se nasmiješila onim svojim vedrim smiješkom. - Pa što vam je? Dajte malo živnite! Ovdje je kao u kaznionici!! – sjela je na stolicu, prekrižila noge i počela češkati psa iza ušiju. I opet smo svi samo šutjeli. Ovo je već postajalo komično. Kada sam to pomislila, vidjela sam da se Elinorin osmijeh još više proširio. I ona sve ovo smatra komičnim. - Nadine – nakon nekog vremena, Elinor se oglasila. – nećemo ovdje samo sjediti. Hoćeš li početi? Nadine je prkosno otpuhnula dim cigarete i ubacila opušak u pepeljaru. Počinjem stjecati dojam da je Elinor poprilično važna i poštovana. Mislim, NADINE ju je poslušala. Nadine ne sluša ni sudca. - OK, idemo što prije. – Nadine prezirno otpuhne pramen svoje kose boje meda koji joj je bio pao preko očiju. Pogledala me sa izrazom dosade. - Sigurno se pitaš zašto smo se sve opet okupile, nakon one svađe od prije dvije godine? - Da. – oprezno sam odgovorila. Nadine je sjela na jednu plavu stolicu pokraj moje majke, koja je i dalje buljila u svoje papuče. Imala sam osjećaj da Nadine ispravlja nešto u čemu je ona pogriješila. - Imamo razlog. I to jedan jako dobar. - I-imate razlog? – s nevjericom sam ju upitala. – Koliko dobar? Da li to uključuje i objašnjenje ponašanje moje majke? I smrt mog oca? I sve vaše svađe? I sve čudne događaje? – suze su mi počele teći niz lice. I ako imaju dovoljno dobro objašnjenje, u što čisto sumnjam, i dalje neće moći izbrisati sve traume. Sve njihove svađe i prepirke. Svako zatvaranje vrata pred nosom i prigušeno šaptanje. «Diskretno» buljenje u mene i sramotne situacije pred mojim prijateljima. Ne postoji dovoljno dobro objašnjenje. Osim možda ovog kojega sam čula. - Mi smo… Božice. – tiho je prošaputala Cady. Sve su je zgroženo pogledale. - Cady! Pa to se ne govori samo tako? Prvo je trebamo pripremiti na šok! – Megan je zgroženo pogledala Cady. Nadine je zurila u nju širom otvorenih usta. Elinor je sa sumornim osmijehom na licu pogledala u pod. A mene je pogledala moja mama i usnama oblikovala jednu riječ. Nisam je trebala čuti da znam koja je bila. «Oprosti.» Cady je samo slegnula ramenima. - Zar ne vidite da pati? To ionako nema smisla, saznati će istinu prije ili kasnije. Znala sam da je sve smatraju maloumnom. Zapravo, oduvijek su sve smatrale Cady pomalo ludom. Ali bila sam joj zahvalna. Zahvalna što se usudila reći istinu prije svih. I uopće mi do mozga nije doprlo to što je rekla. Samo sam mislila na to kako je hrabra. Moja mama je zgrabila jednu čašu viskija koja je stajala na pladnju na stolu pokraj trosjeda. Iskapila ju je. Odjedom. Obrisala si je usta rukavom i počela. - Dakle, kao što je Cady rekla, mi smo Božice. Sve smo stare preko osamsto godina. Ne znamo kako smo nastale, ni tko smo bile prije. – sjetno je uzdahnula. – Jedino što znamo jest to da… pa, da smo Božice. Bila sam zbunjena. Ali ne dovoljno zbunjena za sarkastičan odgovor. - Dobro, taj dio kužim. Ali ŠTO su to Božice? Sada je bio Meganin red za govor. - Um, pa… to su bića koja bi ti nazvala vješticama. Samo puno, puno dukčije. «Da, time je baš puno rekla.» pomislim. Krajičkom oka sam vidjela da se Elinor cereka. «Drago mi je što te nasmijavam, El.» - Ovaj… možemo letjeti, ponekad imamo neke posebne moći… - Megan je bila potpuno zbunjena. Nije baš bila dobra u objašnjavanju. Sa izrazom patnje na licu sam pogledala Elinor koja se samo smješkala i pomislila. «Molim te, MOLIM TE, kaži nešto da prestanu. Kaži nešto. Bilo što. Ovo je sramotno. Za njih, mislim.» Elinor se nasmiješila i kimnula glavom. - Ovaj, a što vi kažete da Roch sazna sve o našem podrijetlu i našim moćima kroz nekoliko slijedećih dana? Ono, kako se kaže, u hodu? Ne mora sve odjednom saznati. Ovo je već malo previše podataka za danas. – sve su nijemo kimnule glavama, gledajući u stranu. Krenula sam ustati, kada… - Čekaj! Ne! – Cady je vrisnula. Sve su oči bile uprte u nju. Megan i Nadine su je prijekorno pogledale u stilu «koji ti je sada vrag?». Moja mama uopće nije gledala u nju. Dohvatila je jednu margaritu i strusila je. I drugu. I treću. Cady je počela sporije govoriti, kao da se ispričava. - Enchantelle ti treba nešto objasniti. – pogledala je moju majku koja je imala pomalo staklast pogled. – Treba ti objasniti što se dogodilo. Tko je bi tvoj otac. – opet je vratila svoje plave oči na mene. Stresla sam se. I koliko god sam htjela pobjeći, pobjeći i zatvoriti se u svoju sobu i plakati, plakati, nisam to učinila. Šutke sam sjela natrag u svoj naslonjač. MORAM znati istinu. Što god bilo, moram je znati. Dosta je laži. Laži nemaju smisla. - Dakle – moja mama je počela. Imala je staklast pogled. Pretpostavljam da Božice ipak ne podnose alkohol baš najbolje. - upoznala sam tvog oca prije sedamnaest godina. Bio je prelijep. I još je bio čarobnjak, ili kako mi, Božice, zovemo čarobnjake, Alkemičar. – zastala je i pogledala Cady, kao da traži potporu. Cady je kimnula glavom i čvrsto joj stisnula ruku. – A to što je bio čarobnjak je bilo super. Nisam mu trebala ništa objašnjavati. Nisam ga trebala šokirati i isprepadati, kao što bih učinila da sam se zaljubila u čovjeka. U običnog čovjeka. – suza joj je kliznula niz obraz. - Vjenčali smo se i bili smo sretni. Jako sretni. I onda si došla ti. Bila si prekrasna beba. – pogledala me pogledom punim ljubavi. Pogledom za kojim sam žudjela već petnaest prokletih godina. – Ali onda – rukom si je obrisala suze, kojih je bilo sve više. – onda sam shvatila tko je on. Što je on. – prije nego što je briznula u plač, pogledala je Nadine. Nadine ju je sažalno pogledala i nastavila priču. - Bilo je to kada si imala dva mjeseca. Tvoja majka se vratila ranije sa posla i… osjetila je nekakvu mračnu energiju u kući. Nešto je bilo u kući. I to nešto se upravo spremalo ubiti te. – glas joj je zadrhtao. «Nadinin glas ne drhti. Ne. Ona je snažna i neovisna. A sada joj glas drhti.» i ja sam sama zadrhtala. - Utrčala je u kuću i zatekla tvog oca kako se nadvio nad tvoj krevet… samo što to nije bio tvoj otac. Oči su mu bile crne poput ugljena, a glas mu je bio kao iz pakla. Bio je okružen knjigama Crne Magije i raznim pentagramima i čime već. Nije primijetio Enchantelle i spremao se izgovoriti smrtonosne riječi, kada je tvoja majka, potpuno refleksno, njih izgovorila prije. Pao je na pod i vrišteći se pretvorio u prah, a od njega je ostala samo mjedena ogrlica s medaljonom koju je uvijek nosio oko vrata. Šokirana, tvoja majka ju je uzela u ruke i otvorila medaljon. U njemu je bila jedna cedulja. Na njoj je bilo nešto napisano prastarim, izumrlim pismom. Tvoja je majka bila prepoznala pismo, iako nije bilo u upotrebi već tisućama i tisućama godina. – Nadine je zastala. - To je bilo Vražje pismo. Tvoj otac je Smrt. Ili Vrag. Ili Lucifer. Sotona. Zovi ga kako god hoćeš. Samo znaj da ga tvoja majka nije ubila. Barem ne zauvijek. Samo je ubila njegov tadašnji oblik. – Nadine je tiho prošaptala. – Tada još uvijek nismo znale što smo. Nismo znale jesmo li vještice ili čudovišta. A tada smo shvatile. U Starogrčkim spisima koje smo bile pronašle davno, jako davno, u nekom hramu na nekom otoku u blizini Krete – negdje u šesnaestome stoljeću – postoji mit o Božicama. One su poslane na ovaj svijet da ga obrane od Smrti. One jedine mogu ubiti Smrt. I pošto ga je Enchantelle ubila, shvatile smo da smo to mi. Mi smo Božice. A to da je on Smrt smo mogle zaključiti i prije – Nadine uzdahane. – jer tvoj otac se zvao Luc Ferr. Stavi «i» između i dobiješ Lucifer. – Nadine završi svoj monolog. Sve smo zamukle. Šutnje isprekidana šmrcajima moje majke mi je ubrzo dosadila. - To je, dakle, sve? Mogu ići? – upitala sam ih. Cady kimne glavom. Ustala sam. Hrabro sam izašla kroz vrata. Počela sam se uspinjati stepenicama. «Oh, pa ja sve ovo poprilično dobro podnosim.» nasmiješila sam se. A onda sam se skljokala na pod od šoka i stala ridati kao luda. Jer postoje neke granice do kojih čovjek može sam sebi lagati. * Ovaj post sam dovršila u gužvi i molim vas da mi oprostite na tome što je napisan zbrda – zdola. Slijedeći će biti bolji, obećavam vam. Ne znam hoću li vam svima stići javit za post. Ako ne stignem, molim vas, ne ljutite se. Zaista mi nije namjera naljutiti vas. Svima ću vam javiti sutra, a danas onima na koje prve kliknem u linkovima. Ljubkam vas sve!!!!!! |
